Jedan šejh popeo se na minber da održi hutbu i počeo je govoriti o strpljivosti i saburu na dunjalučkim iskušenjima i nedaćama.
A onda je njegov govor prekinuo musliman koji je inače radio kao čistač, rekavši: ”Dragi šejh, ti si došao u džamiju u brzom i skupom automobilu, u lijepom i skupocijenom odijelu, namirisan najboljim parfemom čiji miris je ispunio cijelu džamiju.
Ja bih volio da ti sa mnom radiš samo jedan dan i da od sabaha do akšama čistimo ulice po ovoj hladnoći, pa da vidiš šta je sabur. Ja iz dana u dan radim ovaj naporni i prljavi posao i na kraju mjeseca dobijem platu čiji iznos ne premašuje cijenu tvog mirisa.
Izvini šejh, nemamo mi potrebe da nas podučavaš sabru, jer je sabur naš životni saputnik. Ja bih volio da ti nama govoriš o nepravdi i zulumu vladara i nedosljednosti mnogih islamskih učenjaka, a ne o saburu.”
