iše: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
U ovom tekstu bit će riječi o dobročinstvu, toj izvanrednoj osobini i vrlini koja krasi samo ljude koji su istinske veličine, koji streme visinama, koji teže savršenstvu duše i čeznu za nagradom koju je Gospodar svjetova obećao dobročiniteljima u vječnom životu na Ahiretu.
Zašto je važno govoriti o dobročinstvu? Pa, zato što je islam kao vjera utemeljen na dobročinstvu. Mnoštvo je kur’anskih ajeta i hadisa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji govore i podstiču na dobročinstvo, a mi ćemo spomenuti samo neke od njih:
I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine. (El-Bekara, 195.)
Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (El-Bekara, 261.)
Kada kažemo da je islam utemeljen na dobročinstvu, onda pod time mislimo da dobročinstvo nije samo pohvalno u islamu, već je ono imperativ i zahtjev islama. U kur’anskoj suri En-Nahl (Pčele), u 90. ajetu, eksplicitno se spominje ta naredba:
Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (En-Nahl, 90.)
Dobročinstvo se na arapskom jeziku zove ihsan, a ihsan je naš Poslanik, a.s., govoreći o tri stepena vjere islama: islamu, imanu i ihsanu, ovako definisao: “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”
Dakle, ihsan znači svijest da nas Allah vidi u tajnosti i javnosti, svijest da Allah zna naše riječi i djela, I, shodno tome, činjenje dobrih djela na najljepši način, nadajući se Allahovom zadovoljstvu.
Dobročinstvo je iznad pravednosti
Dobročinstvo je u islamu iznad pravednosti, jer pravednost implicira objektivnost, realno i objektivno postupanje, a ihsan – dobročinstvo znači žrtvovanje i odricanje.
Čovjek po pravdi može uzvratiti istom mjerom za nepravdu i zulum koji mu je učinjen, ali isto tako može i oprostiti, i to je onda stepen dobročinstva.
Kur’anski ajet iz sure El-Ma’ida, također potvrđuje naredbu dobročinstva:
I potpomažite se u dobročinstvo i bogobojaznosti, a ne mojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu. (El-Ma’ida, 2.)
Imam Maverdi u svom djelu Edebud-dunya ved-din, ovako je prokomentirao ovaj ajet: “Allah je naredio pomaganje u dobru i povezao ga sa bogobojaznošću, jer je u bogobojaznosti Allahovo zadovoljstvo, a u dobročinstvu zadovoljstvo ljudi. I onaj ko kod sebe spoji Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi, on je upotpunio sreću i ostvario sve blagodati.”
Dobročinstvo je najbolji način približavanja Allahu, dž.š., a najbliži Allahu i samim tim najveći dobročintelji bili su Allahovi poslanici.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čovjek najboljeg ponašanja i ophođenja, a njegov život pun je izvanrednih primjera dobročinstva. Koliko je samo hajra učinio čovječanstvu što ga je uz Allahovu pomoć izveo iz tmina neznanja i neznaboštva u svjetlo islama, i ostavio nam u nasljeđe Allahovu uputu i svjetlo bez kojeg je nezamisliv istinski život. Osim toga, koliko je samo jetimskih suza obrisao, koliko gladnih nahranio, koliko siromašnih obradovao.
Podstičući muslimane na razne vidove dobročinstva, govorio je: “Allahu su najdraži oni ljudi koji najviše koriste ljudima.”
“Čovjeku i poslije njegove smrti teče nagrada od njegovih dobrih djela i dobročinstava: od znanja koje je širio i kojem je druge poudučavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je ostavio u nasljedstvo, od džamije koju je sagradio, od konačišta za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koje je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i živ – sve to stiže do njega i poslije njegove smrti.” (Ibn Madže)
“Sadaka briše i poništava grijehe, kao što voda gasi vatru.” (Tirmizi)
“Svaki čovjek će na Sudnjem danu biti u hladu svoje sadake, dok se ne presudi ljudima.” (Ahmed)
“Ne vjeruje u moje poslanstvo onaj ko zanoći sit, a njegov komšija gladan, a on zna za to.” (Hakim, Taberani, Bejheki, Buharija u Edebul-mufredu).
Zatim, Ibrahim, a.s., otac tevhida (monoteizma) koji je sagradio najstariji vakuf na Zemlji, Ka’bu. To je samo jedan od njegovih vakufa, a on je kao i svi drugi poslanici, svoj život uvakufio u ime Allaha, a za opću korist, u korist čovjeka, u korist čovječanstva.
S obzirom da je dobročinstvo temeljna osobina islamskog ahlaka, nećemo pogriješiti ako kažemo da je musliman/ka, zapravo mubarek insan ma gdje da se nađe, u svakom mjestu i vremenu i da od njega dolazi samo dobro. N to aludiraju i riječi Isaa, a.s., koje je izgovorio još u kolijevci: “Allah će me učiniti blagoslovljenim (berićetnim) ma gdje bio, i naredit će mi da, dok sam živ, obavljam namaz i dajem zekat.”
To je čovjek koji je zaboravio sebe i živi za druge, za svoju braću, za svoj džemat, za muslimane, za sve ljude. On nije zadovoljan da bude na začelju karavane niti se zadovoljava dobrim djelima dok Džennet ne nastani.
To također znači da su Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici graditelji, a ne rušitelji života. Oni grade, kultivišu i afirmišu sve ono što je dobro i korisno čovjeku u životu na ovome svijetu.
Za razliku od njihovih protivnika, koji ne slijede poslaničku stazu i tradiciju, koji nisu dobročinitelji, već zločinitelji, koji nastoje da ruše život i vrijednosti koje život znače, pa im je zbog toga svojstven genocid, urbicid, kulturocid i sve druge vrste zločinstva i zlodjela.
Institucija vakufa je isključivo muslimanska baština
Zato nije čudo što kod nas kao muslimana i baštinika poslaničke tradicije, za razliku od drugih kulutra i civilizacija, postoji institucija vakufa. A suština vakufa je dobročinstvo i milosrđe kroz izgradnju mesdžida, škola, staračkih domova, sirotišta, gostinskih kuća, javnih česmi, biblioteka za sticatelje znanja i druge vrste dobročinstva.
I nije čudo da je Ebu Bekr sav svoj imetak uvakufio za islam i žrtvovao na putu istine, dobra i pomaganja ljudima. Da je Omer, r.a., na Poslanikovu, a.s., inicijativu, prvi uvakufio palmovik u Medini, da je Osman, r.a., svojim dobročinstvom dva puta kupio Džennet, prvi put kada je iskopao i od svojih sredstava napravio bunar kako bi ljudi imali pitku vodu, a drugi put kada je opremio vojsku za Bitku na Tebuku, da je Ishak-beg Ishaković, utemeljitelj Sarajeva, još 1547. uspostavio prvi vakuf podižući džamiju, zatim banju, han i bezistan, musafirhanu itd.
Da nije bilo skoro ni jedne značajnije ličnosti u Bosni koja nije iza sebe ostavila neki od vakufa, poput: Gazi Husrev-bega, koji je osim medrese i džamije, ostavio 202 objekta kao vakuf samo u Sarajevu, Mehmed-paše Sokolovića, Rustem-paše Opukovića, Ferhatbega Sokolovića u Banjaluci, Hadži Mehmed-bega Karadžoza, Ali-paše Rizvanbegovića, Mujage Merhemića i mnogih drugih Bošnjaka vakifa, dobročinitelja i graditelja. Prema istraživanjima, u komunističkoj Jugoslaviji je od Islamske zajednice oduzeto čak 11.324 vakufskih objekata.
Islam nas uči da budemo uvijek dobročinitelji i da ne čekamo neke vanredno teške situacije, kao što su poplave, klizišta, zemljotresi i sl., pa da pokažemo naše dobročinstvo. Musliman je u osnovi dobročinitelj i on ne propušta priliku da čini dobro, jer je svjestan da je zapravo on prvi koji ima korist od dobročinstva.
Njegove plodove će brzo osjetiti kroz radost i zadovoljstvo u duši i srcu što može činiti dobro i što mu je Allah omogućio da bude koristan član društva.
Vjernik zna da je najnesrećniji onaj čovjek koji nije u stanju da pomaže na bilo koji način svoju zajednicu.
Zar nije divan osjećaj živjeti sa saznanjem da će onome ko ostavi neku zadužbinu, svakodnevno hair-dove upućivati stotine ljudi.
Da, svakako da jeste, i to blagosiljanje i hajr-dove za dobročinitelja su zapravo eho njegovih djela, jer kako čovjek govori i radi takav će mu se i eho vratiti, kao u onoj priči o ocu i sinu. Naime, prenosi se da je neki čovjek pošao da radi na njivi i sa sobom je poveo svog sinčića. Dok je on radio na njivi dječak se sâm igrao, a kada mu je dosadilo počeo je iz sveg glasa da viče i izgovara određene riječi i rečenice koje su mu na um padale. Pošto je njiva bila u dolini između dva brda, eho njegovog glasa mu se vraćao, pa je pomislio da mu neko odgovara. Želio je da provjeri da li je u pravu pa je uzviknuo: “Ko si ti?” Pošto mu se vratio isti odgovor, tj. njegov vlastiti eho, pomislio je da se onaj s druge strane izigrava s njim, pa je ponovo uzviknuo: “Hej ti! Ti si kukavica! Hajde pokaži se ako smiješ!”, ali su mu se ponovo vratile iste riječi. Tada se dječak naljutio i počeo je da psuje i grdi svog nevidljivog sugovornika, no s druge strane je dobijao isti odgovor i istu psovku. Njegov otac je primijetio da nešto nije u redu, pa je prišao i pitao ga zašto je ljut i zašto se ne igra. Kada mu je dječak ispričao šta mu se desilo, mudri otac je iskoristio priliku da ga poduči. Uzviknuo je: “Hej ti, dobri čovječe!”, i vratio mu se isti odgovor. Onda je ponovo uzviknuo: “Allah ti dao svako dobro!”, i ponovo je odgovor bio isti. Dječak je bio potpuno zbunjen, pa je pitao oca: “Zašto taj ‘neko’ iza brda, s tobom lijepo razgovara, a sa mnom ružno i uzvraća mi na najgori način?” Otac mu je odgovorio: “Dragi moj, sinčiću, ono tamo nije nikakav čovjek, već je to eho i odjek naših djela. Ti si govorio ružne riječi i takve su ti se i vraćale, a ja sam govorio lijepe riječi, pa je i odgovor takav bio. Tako je, sinčiću moj, u cjelokupnom životu – eho dobrih i loših djela te svuda prati, pa čak i nakon tvoje smrti.”
Dobročinstvo otklanja nedaće i liječi bolesti
Ibnul-Kajjim je rekao: “Sadaka, ili dobročinstvo općenito, ima čudotvornu moć i utjecaj na otklanjanje belaja, pa makar to dobročinstvo činio i griješnik i nevjernik. Allah tim dobročinstvom otklanja nevolje od dobročinitelja ma ko on bio, i to je općepoznata stvar kod ljudi.”
Potvrđuje to i predaja koju je zabilježio Ibn Redžeb, u svom djelu Džamiul-ulumil-hikem’od Ibn Munkedira u kojoj stoji: “Zbog dobrog čovjeka i njegovog dobročinstva, Allah čuva njegovu djecu i unuke, i kuće u njegovom komšiluku, od belaja i nedaća.”
Ibnul-Kajjim dalje nastavlja i kaže: “I ne samo to, već je dobročinstvo učinkovitiji lijek u liječenju mnogih bolesti, od bilo kakavog drugog lijeka makar ga propisao najbolji doktor i stručnjak, i to je ono što su generacije ljudi, različitih vjera i klutura, isprobale i u što su se uvjerile.”
Prenosi se da se neki čovjek žalio Abdullahu ibn Mubareku na ranu na koljenu iz koje mu sedam godina teče sukrvica i gnoj. Intervenisao je kod mnogih doktora, liječio se raznim lijekovima, ali ništa nije pomoglo. Abdullah ibn Mubarek mu je rekao da, kao sadaku i dobročinstvo od kojeg će imati koristi svi ljudi, iskopa bunar na mjestu kuda ljudi prolaze. On je to učinio i nestalo je rane sa njegovog koljena. (Zehebi, Sijer el-e’alam en-nubela, VIII/407 str.)
Dobročinstvom se povećava berićet u nafaki
U predaji stoji da je jednom učenjaku došao siromah na vrata, pa je rekao ženi da mu dadne ono što imaju u kući. Imali su deset jaja, ali je ona dala devet, a jedno jaje ostavila je za svoju djecu. Nedugo zatim, na njihova vrata je pokucao neki dobročinitelj koji je pred vratima ostavio kesu sa devedeset zlatnika. Kad je taj učenjak vidio kesu sa devedeset zlatnika znao je da njegova žena nije dala svih deset jaja siromahu, pa joj je rekao: “Dala si devetero jaja, a ovo je devedeset zlatnika, jedno dobro djelo nagrađuje se deset puta.”
Dobročinstvo prema svim ljudima
Društvena solidarnost i dobročinstvo u islamu ne podrazumijeva samo materijlanu pomoć, iako je to njen temelj, već ona obuhvata sve druge potrebe ljudi, pojedinaca i skupina. I ta solidarnost ne obuhvata samo muslimane već i nemuslimane, kao što dolazi u ajetu: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (El-Mumtahina, 8.)
Biti pravedan i dobročinitelj prema onome koga voliš je prirodna stvar, ali činiti dobročinstvo, biti pravedan i lijepo se ophoditi prema onome koji te uznemirava i iskazuje neprijateljstvo, tako mogu postupiti samo oni kojima je dobročinstvo životni put i koji to čine isključivo u ime Allaha.
A najbolji primjer i uzor u tome svakako je naš Poslanik, s.a.v.s., koji je rekao: “Uspostavljaj veze sa onim ko ih sa tobom prekida i udijeli onome ko ti uskraćuje i oprosti onome ko ti nepravdu učini.” (Ahmed)
Poslanički primjer čudniji od fantazije
Ovaj islamski princip Muhammed, s.a.v.s., praktično je primijenio i potvrdio mnogo puta u svom životu, a mi ćemo spomenuti samo jedan takav slučaj koji je čudniji od fantazije. Naime, devetnaest godina je trajalo neprijateljstvo Mekke prema Medini, odnosno prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i muslimanima. Trinaest godina u Mekki i šest godina u Medini. Sve dok se nije desilo primirje na Hudejbiji. Na Hudejbiji je zaustavljen rat i potpisano desetogodišnje primirije. U tom periodu islam je primio čovjek koji se zvao Sumame ibn Esal, r.a., vođa plemena Benu Hanife iz Jemame, i najveći trgovac i proizvođač hrane, pšenice i ostalih žitarica. Mekka nije imala uroda u žitaricama, pa je morala uvoziti pšenicu da bi se ljudi prehranili.
Njega su ashabi zarobili, jer je prije toga ubio neke muslimane, nakon što mu je Poslanik, a.s., poslao pismo u kojem ga poziva u islam. Doveli su ga u Medinu i svezali za stub, i nakon tri dana, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pustio ga je iako je on bio ubijeđen da će biti ubijen. On je tada primio islam, i odlučio je da odmah ide u Mekku da obavi umru. Kad je ušao u Mekku počeo je glasno učiti telbiju. Jedan mušrik je krenuo prema njemu da ga ubije, ali su ga vođe Kurejša zaustavile rekavši: “Znaš li ti ko je ovaj čovjek? To je vođa Benu Hanifa i uglednik s kojim mi imamo trgovačke veze.” Zatim su ga pitali zašto je napustio vjeru pradjedova, a on je odgovorio: “Prihvatio sam najbolju vjeru, vjeru islam. I tako mi Allaha, kada se vratim kući, obećavam vam da nećete dobiti ni zrna pšenice od mene dok za to ne dobijete odobrenje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”
Te godine je zavladala opća glad u Mekki i ljudi su se pobojali za svoje živote.
I šta su radile Kurejšije? Otišli su Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku kojem su zulum činili punih 19 godina.
Kad su došli rekli su: ”Muhammede, ti naređuješ da se čuva rodbinska veza, a rodbina ti umire u Mekki. Ne dozvoli da nam čeljad pomru od gladi.” Šta je uradio Poslanik, a.s.? Poslao je pismo Sumami i naredio mu da prekine embargo na uvoz pšenice i da Mekki isporuči svu godišnju količinu koju je prije isporučivao. Srce mu se smilovalo prema onima koji ratuju 19 godina protiv njega i nije postavljao nikakve uvjete Kurejšijama. Mogao je da iskoristi tu priliku i da kaže, dobit ćete hranu, ali pod tim i tim uvjetima. Možda je to bila prilika da se ugovor sa Hudejbije promijeni u korist muslimana.
Zar to ne bi iskoristile sve države?! Zar to ne koriste savremene demokratske države? Šta se desilo kada je Amerika udarila embargo Iraku prije invazije i agresije na tu zemlju? Za pet odnosno šest godina, do 1996. godine, u Iraku je umrlo milion djece od bolesti za koje nisu imali lijekove. Kako niko njih nije mogao ubjediti da se smiluju na djecu, ako neće na odrasle i starce. Djeca su skapavala od gladi, umirala u najgorim mukama, bez mogućnosti da se liječe. Koliko godina je Gaza pod okupacijom i embargom? Šta je civilizirani svijet uradio po tom pitanju? Ništa ili skoro ništa! Ne samo to, već arapski diktatori zajedno sa bjelosvjetskim tiranima učestvuju u toj opsadi i blokadi, podižući zidove između Egipta i Palestine. A svi govore o ljudskim pravima i kobajagi bore se da ih zaštite.
Međutim, nije isto biti dobročinitelj i zločinitelj.
Zato, nipošto ne dozvolimo da u našim životima nestane dobročinstva kao sastavnog dijela naše vjere, kulture, tradicije i kao moralne i civilizacijske vrijednosti. Zapamtimo dobro da kada nestane kod nas pravde i dobročinstva, adla i ihsana, onda je nestalo i islama i insana. A kada nestane islama i pravih insana, onda nam je svakako bolje pod zemljom nego na zemlji. Budimo dobročinitelji, činimo dobro i afirmišimo dobročinstvo, ali i ustrajmo u borbi protiv zla i zločinitelja, jer dobro i dobročinstvo mora pobijediti, a dobročinitelji su besmrtni.
