U najnovijoj izjavi koja je izazvala snažne političke reakcije, Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska i lice protiv kojeg je izrečena prvostepena presuda, ponovo je u fokus javnosti stavio visokog predstavnika Christiana Schmidta. Ovaj put, Dodik je otišao korak dalje – iznio je, kako sam naziva, „rješenje za političku krizu u Bosni i Hercegovini“, koje uključuje isporučivanje Schmidta Republici Srpskoj kako bi bio “procesuiran i zatvoren”, a zauzvrat bi, navodno, RS povukla zakone koje je donijela kao reakciju na djelovanje visokog predstavnika.
Na konferenciji za medije u Istočnom Sarajevu, Dodik je ponudio ovu ideju kao oblik političke trgovine:
„Rješenje je u tome – Schmidt i njegove odluke neka odu. Mi ćemo tada obustaviti naše akte i krenuti u dogovor o mogućoj Bosni i Hercegovini“, rekao je, jasno stavljajući do znanja da uvjetuje zakonitost i ustavnost političkim ustupcima druge strane. Ovakva ponuda ne samo da relativizira ozbiljnost institucionalnog konflikta, već i otvara vrata dodatnoj destabilizaciji političkog sistema zemlje.
U nastavku izlaganja, Dodik je optužio bošnjačke političke predstavnike da su, kako on tvrdi, „dozvolili da stranci kroje narative“ i da šire priču o tome kako funkcioneri RS-a krše Dejtonski sporazum. Njegova ključna poruka bila je da je stvarni problem, po njegovom mišljenju, „nepoštovanje Ustava i Dejtonskog mirovnog sporazuma“, i to prvenstveno od strane političkih krugova iz Federacije BiH.
Neizostavni dio Dodikovog obraćanja bilo je vrijeđanje Christiana Schmidta, koga je opisao kao osobu koja je došla „koristeći fašističke metode“ i koja, prema njegovim riječima, želi nametnuti „vlastitu volju“ entitetima. Naglasio je kako Schmidt nema legitimitet, niti pravne ovlasti da donosi odluke koje se tiču RS-a. Takva retorika još jednom oslikava Dodikovu strategiju – delegitimizaciju međunarodnih predstavnika i institucija BiH, kako bi opravdao vlastite političke poteze.
Prema njegovom tumačenju, prisustvo Schmidta i djelovanje međunarodne zajednice predstavljaju direktnu prepreku opstanku BiH. Dodik je izjavio:
„Ovo šteti mogućnosti BiH da preživi“, jasno aludirajući na to da, ako se nastavi sadašnji kurs, država neće opstati u formi koju međunarodna zajednica podržava.
U sklopu obraćanja osvrnuo se i na pokušaj njegovog privođenja, koji se dogodio prethodne večeri. Pojašnjavajući detalje incidenta, rekao je da su se pojavile „tri osobe koje su se predstavile kao SIPA inspektori“, ali da nisu pokazali nikakvu legitimaciju. Njegovo objašnjenje je da su „policajci MUP-a RS radili svoj posao“ i spriječili njihovo dalje djelovanje, uz obrazloženje da „to nije mjesto gdje treba da egzistiraju“.
Ova izjava, kao i mnoge prethodne, savršeno oslikava nekoliko ključnih obrazaca u Dodikovom javnom nastupu:
-
Delegitimizacija institucija BiH – konstantno negira nadležnost državnih organa.
-
Demonizacija međunarodnih predstavnika – koristi oštru i agresivnu retoriku prema Schmidtu.
-
Pokušaj političke trgovine – uslovljava mir i stabilnost BiH ispunjenjem sopstvenih zahtjeva.
-
Pojednostavljivanje pravne odgovornosti – odbacuje svaku mogućnost sopstvene krivice ili odgovornosti za destabilizaciju.
Kombinacija navedenih faktora ukazuje da se Dodik, suočen sa ozbiljnim pravnim izazovima, odlučuje za sve agresivniji politički diskurs, koristeći poziciju entitetskog lidera za nastavak političke borbe koja sve više prelazi granice prihvatljivog institucionalnog ponašanja.
Pokušaj da se Schmidt “isporuči” RS-u u zamjenu za povlačenje spornih zakona nije samo apsurdan, već i duboko opasan po demokratski poredak. Taj prijedlog predstavlja faktičko priznanje da RS donosi zakone u svrhu ucjene, a ne kao rezultat zakonodavnog procesa vođenog potrebama građana ili ustavnom logikom. Takvo ponašanje dodatno kompromituje povjerenje između entiteta, te gura državu u dublje podjele.
Zaključno, Dodikove riječi nisu izrečene s ciljem smirivanja tenzija, već upravo suprotno – njihova svrha jeste podizanje tenzija, stvaranje neprijatelja i homogenizacija političke podrške unutar RS-a. Umjesto dijaloga, ponuđena je prijetnja; umjesto ustavne lojalnosti, nudi se konfrontacija; umjesto poštovanja pravnog sistema, uvodi se logika uslovljavanja. Takva politika ne vodi stabilnosti, već direktno ka institucionalnoj blokadi i političkoj izolaciji. I dok se čini da su mu kratkoročni ciljevi jasni, dugoročna šteta po cijelo društvo već je vidljiva – i sve veća.
