Na današnjem suđenju Miloradu Dodiku i Milošu Lukiću, optuženima za neprovođenje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta, atmosfera je bila vrlo napeta. Suđenje je nastavilo nakon dvomjesečne pauze, a iako je odbrana tražila da postupak počne ispočetka, Sud je odlučio da suđenje nastavi bez ponovnog otvaranja procesa. Dodik je, na početku suđenja, bio u dobrim odnosima sa sutkinjom i uz dobrodošlicu čestitao sve na Novoj godini. Međutim, situacija se brzo pogoršala kada je donijeta odluka da se postupak ne vraća na početak. Dodik je optužio sud da je tendenciozan u zaključcima, navodeći da je on bio u medijskom linču zbog postavljanja “neadekvatnog medicinskog vještaka” koji je, kako je tvrdio, pokušao politizirati slučaj.
Tijekom suđenja, svjedočio je Siniša Karan, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske i profesor ustavnog prava. Karan je branio tvrdnju da je Milorad Dodik imao ustavnu obavezu potpisati ukaze o dva sporna zakona koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske 2023. godine. Karan je bio jasan u stavu da bi Dodik, ako ne potpiše ove ukaze, prekršio Ustav Republike Srpske i mogao bi se suočiti s ozbiljnim posljedicama, uključujući i zatvorsku kaznu od čak 12 godina. Prema njegovim riječima, postupak donošenja zakona bio je već završen kad su zakoni došli do Dodika, koji je jedino morao provesti ustavne procedure.
Svjedočenje Karana bilo je često prekidano od strane sutkinje Uzunović koja je smatrala da odgovori Karana predugo traju i da nisu potrebni u tom formatu. Karan je također govorio o tome kako je konsultirao mnoge pravnike i predsjednike ustavnih sudova u BiH prije nego što je savjetovao Dodika da mora potpisati sporne zakone. Zanimljivo je bilo to što je Karan spomenuo da se sve do sada u BiH dešavalo samo dva puta da je predsjednik Republike Srpske vratio zakon na ponovno razmatranje, ali da u ovom slučaju Dodik nije imao opravdanog razloga za to. Međutim, tokom ispitivanja nije mogao precizno navesti član Ustava Republike Srpske koji omogućava predsjedniku da vrati zakon, zbog čega je nastao određeni nesporazum.
Pored toga, najdrastičniji trenutak u svjedočenju bio je Dodikovo brutalno ponašanje prema svom svjedoku, Siniši Karanu. Dodik je, nakon što je Karan iznosio svoje stavove, optužio svog svjedoka za davanje pogrešnih savjeta. Dodik je čak prešao u vrlo oštar ton, govoreći Karanovim riječima da je on sam rekao da je visoki predstavnik Schmidt “nelegalan” i da je zbog tih savjeta sada u ovoj situaciji. Dodik je također insistirao na tome da Karan treba odgovarati samo s „da” ili „ne” na njegova pitanja, a kada je Karan pokušao dati opširniji odgovor, Dodik je odgovorio: „Vidite kako ga ja znam utišati.” Ovaj trenutak u sudnici jasno je pokazao Dodikov utjecaj na svjedoke i manipulaciju koja se koristi da bi se izbjegla odgovornost.
Dodik je nastavio optuživati Karana, govoreći da mu je ranije sugerirao da bi mogao biti kaznjen sa 12 godina zatvora ako ne potpiše sporne ukaze, što je, kako Dodik tvrdi, bila ključna motivacija da posluša savjete Karana. Karan je, u tom trenutku, počeo odgovarati tiše, što je Dodik iskoristio kako bi još više demonstrirao svoj autoritet u tom trenutku. Svjedočenje je došlo do trenutka kada je Dodik pokazao svoju kontrolu nad situacijom, sugerirajući Karanu da samo odgovara na pitanja bez puno razmišljanja.
Tužitelj Nedim Ćosić je potom prešao na unakrsno ispitivanje Karana, što je izazvalo više kontradiktornih odgovora sa strane svjedoka. Karan je prvo potvrdio da je upoznao Dodika sa odlukama visokog predstavnika, ali je naknadno povukao svoj odgovor, što je izazvalo dodatne sumnje. Iako su advokati iz odbrane prigovarali tokom ispitivanja, Karan je bio pod velikim pritiskom i nije uspio održati dosljednost u odgovorima.
Iako su pokušaji obrane da okrenu odgovornost na savjetnike i druge pravnike koji su pomagali Dodiku, jasno je da je cijeli slučaj daleko od razjašnjenja. Suđenje će se nastaviti 5. veljače, a političke implikacije ove sudske drame sigurno neće biti zanemarene. Za Dodika, cijela situacija predstavlja ne samo pravnu, nego i političku igru koja se nastavlja razvijati, dok se političke stranke u BiH i dalje bore za svoje pozicije unutar ove kompleksne političke strukture.
