U jeku brojnih političko-pravnih previranja u Bosni i Hercegovini, izjava predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, dodatno je uzburkala javni prostor. Ovaj put, Dodik se otvoreno založio za bivšeg ministra sigurnosti BiH Nenada Nešića, koji se trenutno nalazi u pritvoru zbog sumnji u počinjenje teških krivičnih djela. Međutim, kroz svoju poruku Dodik je, pored podrške Nešiću, jasno pokušao zaštititi i sebe i druge istaknute članove rukovodstva Republike Srpske, koji se nalaze pod istragom zbog navodnog napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Kao centralnu poruku, Dodik je istakao da pritvor ne smije biti zamjena za kaznu prije nego što je donesena presuda. On je naglasio da je Nešić, iako osumnjičen, tokom istrage pokazao odgovornost i spremnost na saradnju, te da mu se ne smije uskraćivati pravo da se brani sa slobode. Kroz objavu na društvenoj mreži X, Dodik poručuje:
“Nešić ima porodicu, djecu, i to mu niko ne smije oduzeti dok nije ni suđen, a kamoli osuđen. Zato tražim ono što bi trebalo biti norma – da se ne zloupotrebljava pravosuđe, da se Nešić brani sa slobode i da se u proces uđe ljudski, bez ponižavanja i maltretiranja.”
Dodik ovom izjavom ne upućuje samo apel pravosudnim organima, već šalje snažnu poruku o, kako on vidi, selektivnoj primjeni zakona. Pritom, on naglašava da dugotrajno zadržavanje u pritvoru gubi svrhu ako se ne koristi za prikupljanje dokaza, već postaje vid psihološkog pritiska, čime se, po njegovom mišljenju, krše osnovna ljudska prava.
Razrada situacije koja je dovela do pritvaranja Nenada Nešića pruža dublji kontekst ovog političkog istupa.
Prema navodima Državnog tužilaštva BiH, Nešić je zajedno s još dvojicom funkcionera – Mladenom Lučićem i Milanom Dakićem – pod istragom zbog sljedećih optužbi:
-
Pranje novca
-
Zloupotreba službenog položaja
-
Primanje mita
Radi se o radnjama koje su, prema tvrdnjama Tužilaštva, počinjene u periodu kada je Nešić bio na čelu javnog preduzeća “Putevi Republike Srpske”, između 2016. i 2020. godine. Tokom tog vremena, sumnja se da je Nešić primio čak 500.000 eura mita, što predstavlja jednu od ozbiljnijih optužbi u sferi javne korupcije u posljednjih nekoliko godina.
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da se protiv Dodikа, kao i Nenada Stevandića i Radovana Viškovića, takođe vodi istraga pred Sudom BiH zbog sumnje na rušenje ustavnog poretka. Iako su za njih već određene određene pravosudne mjere, nijedan od njih nije uhapšen, niti im je ograničeno kretanje – slobodno putuju, pa čak i napuštaju zemlju bez ikakvih posljedica.
Ovaj kontrast dodatno pojačava Dodikovu poruku, jer implicira da se pravosudni mehanizmi ne primjenjuju jednako prema svima. Pritvor za jednog čovjeka koji je osumnjičen za finansijske malverzacije se striktno sprovodi, dok se trojica moćnih političara, protiv kojih se vode ozbiljnije optužbe, kreću bez restrikcija.
Kroz ovaj diskurs, Dodik pokušava da se nametne kao zaštitnik osnovnih pravnih principa, ali i kao branilac političkih saveznika. U osnovi, njegova poruka ima nekoliko slojeva:
-
Institucije BiH, prema njegovom mišljenju, ne djeluju nepristrasno.
-
Pravosuđe, umjesto da bude oruđe pravde, postaje instrument političkog pritiska.
-
Prava osumnjičenih, bez obzira na težinu optužbi, moraju biti zagarantovana dok se krivica ne dokaže.
Na ovom primjeru, Dodik gradi narativ u kojem sebe i bliske saradnike predstavlja kao žrtve pravosudne selektivnosti, dok u isto vrijeme pokušava da diskredituje rad pravosudnih institucija na državnom nivou. Ovakva retorika ima za cilj:
-
Oslabiti povjerenje javnosti u rad Suda i Tužilaštva BiH
-
Mobilisati podršku u entitetu RS
-
Stvoriti sliku o politički motivisanim optužbama
U zaključku, izjava Milorada Dodika nije samo reakcija na pritvaranje Nenada Nešića, već jasno osmišljena politička strategija. Kroz apel za pravdu i ljudskost, Dodik pokušava okrenuti narativ u svoju korist – predstavljajući sebe i političke istomišljenike kao branioce pravnog poretka, a ne njegove rušitelje. Međutim, ono što ostaje kao otvoreno pitanje jeste da li takve izjave doprinose jačanju pravne države, ili služe kao dimna zavjesa za pokušaj izbjegavanja odgovornosti pred zakonom.
