Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, nedavno je u specijalnoj emisiji RTRS-a iznio niz tvrdnji i prijetnji koje su izazvale pažnju javnosti, ali i uznemirenje u političkim krugovima. Dodik je uvjerljivo izjavio da se Republika Srpska trenutno nalazi u odličnoj poziciji, tvrdeći da vlasti ovog entiteta imaju jasno definisane ciljeve i strategije. Svoj stav potkrijepio je ocjenom da sve što rade ima temelje u Dejtonskom sporazumu, dokumentu koji, prema njegovim riječima, mnoge strane godinama nastoje potkopati.
Posebno se osvrnuo na ulogu međunarodne zajednice, gdje je naglasio kako su velike sile, među kojima posebno ističe Njemačku, često bile sklone pritiscima na Republiku Srpsku. Dodik tvrdi da su Nijemci tradicionalno otežavali situaciju srpskoj strani, te najavio mogućnost recipročnih sankcija. Njegova izjava bila je više nego jasna:
- „Ako oni uvode sankcije nama, uvešćemo i mi njima. Smiješno? E pa vidjećemo da li je smiješno.“
Kritikujući strukturu Bosne i Hercegovine, Dodik je posebno naglasio problematiku institucija kao što su Sud i Tužilaštvo BiH, te agencije poput SIPA-e i VSTS-a. Prema njegovom tumačenju, ove institucije nisu predviđene Ustavom BiH, pa ih Republika Srpska ne priznaje niti namjerava implementirati njihove odluke. Dodik je ovu poziciju predstavio kao pokušaj očuvanja entitetske autonomije pred naletom centralizacije.
U svom izlaganju nije propustio da se dotakne i odnosa sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Posebno ih je upozorio da bi mogli biti najveći politički gubitnici ako ne budu pažljivo vodili računa o svojim interesima. Dodik tvrdi da su Srbi godinama zadržavali Hrvate u političkoj igri, osiguravajući im stabilnost i uticaj, iako im je, prema njegovom mišljenju, status ozbiljno degradiran.
Upozorio je Hrvate da bi daljnje kalkulisanje moglo dovesti do ozbiljnih promjena:
- „Ako bismo jednog dana odlučili da sve raspodjele radimo strogo procentualno, postavlja se pitanje – koliko bi tada Hrvati imali udjela? Osam posto? Da li žele da uopšte uđemo u takvu igru ili da ostanemo na dogovoru koji sada postoji?“
Dodik je ovim stavovima jasno stavio do znanja da je spreman da preispita i postojeće aranžmane ukoliko procijeni da Republika Srpska ima koristi od takvog razvoja događaja. Naglasio je važnost očuvanja konstitutivnosti naroda, ali uz očitu prijetnju da bi upravo hrvatska strana mogla najviše izgubiti ukoliko bi došlo do promjene dogovora.
U svom nastupu Dodik se nije libio kritike prema međunarodnim faktorima, posebno onima koji, kako tvrdi, žele prenijeti dodatne nadležnosti na nivo centralnih institucija BiH. Smatra da su sve dosadašnje aktivnosti bile usmjerene na sistematsko delegitimiziranje srpske strane, ali da je, unatoč svemu, Republika Srpska uspjela sačuvati stabilnost i povoljan položaj.
Suštinski, Dodikova poruka imala je tri ključne komponente:
- Odlučnost Republike Srpske da se odupre svakom pokušaju centralizacije.
- Prijetnje recipročne prirode prema međunarodnim akterima, prije svega Njemačkoj.
- Upozorenje Hrvatima da bi mogli politički potonuti ukoliko ne zadrže postojeće dogovore sa srpskom stranom.
Zaključak njegovog obraćanja može se protumačiti kao pokušaj da učvrsti pregovaračku poziciju Republike Srpske u trenutku kada su tenzije na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni ponovno izražene. Jasno je da Dodik koristi oštar retorički pristup kako bi poručio i unutrašnjim i vanjskim akterima da je spreman povući radikalne poteze ako procijeni da su interesi Republike Srpske ugroženi.
U konačnici, ovakvi istupi dodatno komplikuju politički ambijent u Bosni i Hercegovini, gdje su međunacionalni odnosi i bez ovih prijetnji već dovoljno napeti. Dodikova spremnost da koristi jezik sankcija, prijetnji i kalkulacija sa konstitutivnim narodima otkriva da su pred BiH izazovna vremena, u kojima će svaki potez imati dalekosežne posljedice po stabilnost cijele regije.
Dodikove poruke, iako namijenjene prvenstveno unutrašnjem političkom auditorijumu, jasno šalju signal i međunarodnoj zajednici da Republika Srpska neće popustiti pod pritiscima bez borbe. Njegov stav otkriva strategiju zasnovanu na rigidnom očuvanju entitetskih nadležnosti, ali i na igranju na kartu međunacionalnih tenzija, što u ovako složenom političkom sistemu Bosne i Hercegovine uvijek nosi rizik destabilizacije. U tom kontekstu, pitanje ostaje hoće li ovakva retorika rezultirati dodatnim zaoštravanjem odnosa unutar BiH ili će prisiliti sve strane da konačno sjednu za pregovarački sto i pronađu balans između prava entiteta i funkcionalnosti države. Jedno je sigurno – tenzije koje ovakve izjave izazivaju neće se lako smiriti bez ozbiljnog političkog dijaloga i kompromisa.
