U aktuelnom političkom diskursu Bosne i Hercegovine ponovo se zaoštrava retorika među predstavnicima različitih etničkih i političkih grupacija. Najnovije tenzije izazvao je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je putem javnog obraćanja uputio oštre riječi na račun Igora Stojanovića, člana Predsjedništva Federacije BiH iz reda srpskog naroda. Dodik je Stojanovića optužio za izdaju nacionalnih i vjerskih vrijednosti, ukazujući na, kako je naveo, njegovu spremnost da se prikloni političkim strukturama koje negiraju srpski identitet.
U svom istupu, Dodik ne štedi riječi. Poručuje da je funkcija koju Stojanović obavlja toliko beznačajna, da nije vrijedna žrtvovanja vjere, identiteta i naroda. Naglašava kako Stojanoviću ne smetaju izjave bošnjačkih političara koje mnogi Srbi smatraju spornim ili uvredljivim – poput tvrdnji Bakira Izetbegovića o srpskom porijeklu kao bogumilskom, ili izjave Refika Alića da su Srbi i Hrvati samo podstanari u Bosni i Hercegovini. Prema Dodiku, ni otvoreni pozivi na nasilje nad srpskim policajcima ne izazivaju reakciju od strane Stojanovića.
Nadalje, Dodik ističe da je reagovao na Izetbegovićeve uvrede koje su, po njegovom mišljenju, bile uperene direktno na srpski narod, njegovu istoriju, religiju i kulturni identitet. U tom kontekstu, Dodik tvrdi da je on ponudio istorijske „prijedloge“ kao odgovor, što je, kako kaže, dočekano sa osudama – dok se, prema njegovim riječima, uvrede iz bošnjačkog političkog spektra ignorišu.
Iz Dodikovog ugla, Igor Stojanović predstavlja ono što on vidi kao opasan trend u političkom sistemu BiH – postavljanje lojalnih, ali neautentičnih predstavnika srpskog naroda, koji nemaju podršku istinskih Srba, već djeluju u interesu drugih. Dodik koristi izraz “srpski izrod” za Stojanovića, optužujući ga da vidi “trn u srpskom oku, a balvan u bošnjačkom ne primjećuje”, sugerišući time dvostruke standarde i političku pristrasnost.
U cilju pojašnjavanja svog stava, Dodik navodi kako BiH funkcioniše zahvaljujući „podvalama i falsifikatima“, ističući da je postalo uobičajeno da Bošnjaci prihvataju samo one Srbe i Hrvate koji neće istinski zastupati interese svojih naroda. U tom smislu, kako kaže, Stojanović je savršen primjer političkog konstrukta koji služi za stvaranje privida multietničke vlasti, dok u stvarnosti, prema Dodiku, služi realizaciji isključivo bošnjačkih političkih ciljeva.
Dodik također ukazuje na navodno selektivno korištenje pravosuđa. Prema njegovim riječima:
-
Pravi predstavnici srpskog naroda, oni koji se usude javno braniti nacionalne interese, redovno se suočavaju sa političkim progonima i sudskim procesima.
-
S druge strane, oni koji šute i podržavaju većinsku bošnjačku političku retoriku, bivaju nagrađeni funkcijama i političkim priznanjima, uprkos tome što, kako tvrdi Dodik, nemaju stvarnu podršku naroda koji nominalno predstavljaju.
Dodikovo obraćanje otvara širi društveno-politički problem koji godinama opterećuje BiH – pitanje autentičnog predstavljanja naroda i etničke legitimnosti izabranih funkcionera. Svojim riječima on implicitno osporava legitimitet Stojanovićevog izbora, sugerišući da se radi o političkoj manipulaciji unutar sistema koji je već duboko disfunkcionalan.
U pozadini ovog verbalnog sukoba krije se i ozbiljnija poruka o nedostatku međusobnog povjerenja među ključnim političkim faktorima u BiH. Svaka kritika postaje razlog za nove optužbe, a svaki pokušaj redefinisanja narativa tumači se kao napad na identitet.
Na kraju, jasno je da Dodik ovim javnim obraćanjem ne samo da napada Stojanovića lično, već i šalje političku poruku o neophodnosti istinskog nacionalnog jedinstva u Republici Srpskoj, kao i o potrebi otpora pokušajima potiskivanja srpske političke volje u državnim institucijama. Bez obzira na podjele, njegovi komentari ponovo skreću pažnju na duboku polarizaciju i potrebu za ozbiljnim političkim dijalogom koji bi premostio jaz između zajednica – umjesto da ga, kao što to ovaj slučaj pokazuje, dodatno produbljuje.
U širem kontekstu, ovakve izjave i međusobne optužbe dodatno naglašavaju krhku političku stabilnost Bosne i Hercegovine, gdje se umjesto zajedničkog rada na reformama i pomirenju, javni prostor sve više koristi za produbljivanje etničkih podjela i poticanje međusobnog nepovjerenja. Umjesto da se institucije fokusiraju na ekonomski razvoj, jačanje vladavine prava i integraciju zemlje u evropske tokove, politička scena ostaje zarobljena u nacionalističkim narativima i borbi za pozicije, često zanemarujući potrebe građana svih naroda. Bez iskrenog dijaloga i volje za kompromis, BiH će i dalje ostajati talac političkih obračuna u kojima se retorika koristi kao oružje, a ne kao sredstvo izgradnje stabilnog i funkcionalnog društva.
