Ljubinje pred zdravstvenim iskušenjem: kada jedan odlazak ljekara postane problem za cijelu zajednicu
Dom zdravlja u Ljubinju posljednjih sedmica postao je simbol jednog mnogo šireg problema koji već godinama tiho izjeda male sredine širom Bosne i Hercegovine: nedostatka ljekara, nestabilnog kadrovskog plana i sve težeg održavanja osnovne zdravstvene zaštite. Situacija je eskalirala nakon što je jedna doktorica napustila ustanovu, dok je druga na porodiljskom odsustvu, pa je lokalni zdravstveni sistem ostao sveden na minimum.
U praksi to znači da je normalno funkcionisanje porodične medicine i Službe hitne pomoći dovedeno u pitanje, a stanovnici se s pravom pitaju ko će ih pregledati kada zatreba.
Ovaj slučaj otvara važnije pitanje od same organizacije jednog doma zdravlja: šta se dešava kada zajednica ostane bez dovoljno medicinskog kadra? Ljubinje je mala hercegovačka opština, ali zdravstvene potrebe njenih stanovnika nisu male niti manje važne od potreba bilo kojeg većeg grada. Starije osobe, hronični bolesnici, roditelji s malom djecom i ljudi koji žive u udaljenijim selima posebno osjećaju posljedice takvih kadrovskih rupa.
Kada nema ljekara, nema ni sigurnosti, a kad nema sigurnosti, onda ni politička obećanja o stabilnosti ne znače mnogo u trenutku kada se neko razboli.
Privremeno rješenje pronađeno je uz pomoć Bolnice Trebinje, koja bi tokom jednog mjeseca trebala ustupiti dva ljekara, i to tako da svaki od njih u Ljubinju radi po 15 dana. Takav model može kratkoročno spriječiti potpuni kolaps sistema, ali ne može biti dugoročna strategija. Zdravstvene ustanove ne bi smjele zavisiti od improvizacije, zamjena na određeno vrijeme i povremenog „krpljenja“ rasporeda.
Stabilan zdravstveni sistem podrazumijeva stalno zaposlene ljekare, jasnu organizaciju rada i kontinuitet u pružanju usluga, naročito u hitnim slučajevima gdje vrijeme često odlučuje o ishodu liječenja.
Direktorica Doma zdravlja Ljubinje Isidora Lugonja pojasnila je da su i ranije angažovani specijalizanti iz Bolnice Trebinje kako bi pomogli jedinoj doktorici i omogućili joj da koristi godišnji odmor, a tokom vikenda bio je angažovan i jedan penzionisani ljekar. Ovakva rješenja pokazuju spremnost zdravstvenog sistema da izdrži pritisak, ali istovremeno otkrivaju koliko je situacija postala ozbiljna.
Kada se ustanova oslanja na specijalizante, penzionere i privremene pomoći iz drugih gradova, jasno je da više nije riječ o redovnom radu, nego o borbi da se vrata uopšte ne zatvore.
Posebno zabrinjava činjenica da se problem ne odnosi samo na zakazivanje pregleda u ambulanti porodične medicine. U pitanju je i Hitna pomoć, služba koja mora biti dostupna u svakom trenutku. To je segment zdravstvene zaštite u kojem svako odgađanje može imati teške posljedice. U manjim opštinama, gdje udaljenost do većih centara i bolnica može biti prepreka sama po sebi, prisustvo ljekara nije luksuz nego nužnost.
Ako hitna služba nema stalno dostupnog doktora, građani se nalaze u položaju u kojem im je osnovno pravo na zdravstvenu zaštitu faktički ograničeno.
Najveći teret, kao i obično, snose građani. Dio njih je zbog novonastale situacije pomoć potražio u privatnoj ambulanti koja ima ugovor s Fondom zdravstvenog osiguranja, dok su drugi bili primorani da odlaze u okolna mjesta i opštine. Za mlađu i pokretniju populaciju to možda znači samo dodatni put i izgubljeno vrijeme, ali za starije ljude, pacijente s hroničnim oboljenjima i one bez vlastitog prevoza to je ozbiljna prepreka.
U ruralnim i poluurbanim sredinama, zdravstveni problem nikada nije samo medicinski; on je i saobraćajni, finansijski i socijalni. Kada nekome zatreba pregled, a do ambulante mora putovati desetinama kilometara, tada bolest postaje još teža.
Lokalne vlasti pokušale su privući medicinski kadar svim raspoloživim stimulacijama. Nude se maksimalni koeficijenti, dodatno plaćene pripravnosti i druge materijalne olakšice, a opština je spremna ponuditi i besplatno korištenje stana. Načelnik Ljubinja Stevo Drapić otišao je i korak dalje, poručivši da su spremni stan prepisati u trajno vlasništvo ljekaru koji u ovoj opštini bude radio deset godina bez prekida.
Takva ponuda pokazuje koliko je lokalnoj zajednici stalo da zadrži doktore, ali i koliko je konkurencija za medicinski kadar danas jaka. Ni plata, ni stan, ni posebne pogodnosti više nisu dovoljni ako iza njih ne stoje uređeni uslovi rada, timska podrška i profesionalna perspektiva.
Problem Ljubinja nije izolovan slučaj, nego ogledalo šire demografske i kadrovske krize. Mala mjesta širom regiona godinama gube stanovništvo, a s odlaskom ljudi odlaze i stručnjaci, posebno oni čije su vještine tražene i u većim centrima ili inostranstvu. Mladi ljekari često biraju bolju organizaciju rada, veće mogućnosti usavršavanja i stabilnije životne uslove.
To ne znači da ne žele pomoći svojoj sredini, nego da sistem mora stvoriti ambijent u kojem će ostanak biti razumna i dugoročna odluka. Bez toga, svako privremeno rješenje ostaje samo odgađanje većeg problema.
Povratak doktorice s porodiljskog odsustva, koji se očekuje u novembru, donekle će olakšati situaciju, ali ne i u potpunosti riješiti problem. Jedan ljekar ne može istovremeno pokriti sve potrebe porodične medicine i obezbijediti neprekidan rad hitne službe.
Upravo tu se vidi najveća slabost sistema: on je predugo građen na pretpostavci da će se neko „nekako snaći“, a ne na jasnom planu kako da se svaka smjena, odsustvo, godišnji odmor ili bolest zaposlenog pokrije bez posljedica po pacijente. Zdravstveni sistem mora biti organizovan tako da zakonska prava zaposlenih, poput porodiljskog odsustva, ne ugrožavaju dostupnost usluga građanima.
U cijeloj priči važno je naglasiti i jednu principijelnu stvar: porodiljsko odsustvo nije problem, nego pravo. Krivicu ne može snositi doktorica koja koristi zakonom zagarantovanu zaštitu materinstva. Suština je u tome što institucije nisu obezbijedile dovoljan broj ljudi da odsustvo jednog radnika ne napravi krizu. To je odgovornost sistema, a ne pojedinca.
Kada jedna nepopunjena pozicija može ugroziti čitavu ustanovu, onda je jasno da se problem ne nalazi samo u Ljubinju, već u načinu na koji se kadrovska politika u javnom zdravstvu godinama odgađala i zanemarivala.
Građani Ljubinja danas ne traže velika obećanja, nego jednostavan i osnovni odgovor: hoće li u njihovom gradu uvijek biti ljekara kada zatreba? To pitanje je važnije od političkih fraza o „boljem dijelu Bosne i Hercegovine“, jer nijedna opština nije bolja ako ljudi u njoj ne mogu dobiti pregled, injekciju, savjet ili hitnu intervenciju na vrijeme.
Istinska stabilnost ne mjeri se izjavama, nego sposobnošću sistema da pruži pomoć svakom pacijentu, bez obzira na to živi li u velikom gradu ili u maloj hercegovačkoj opštini.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
