Jednog ramazanskog dana, vraćajući se iz džamije, razgovarao sam sa svojim amidžićem o braku i načinima izbora bračnog druga. Pričao mi je kako je zadovoljan svojim brakom i suprugom. Detalj koji je meni bio zanimljiv je njegov način dolaska do supruge. Rekao je da je upućivao dovu Allahu, dž.š., da mu podari suprugu koja je vjernica, te kako mu je Allah, dž.š., uslišao dovu.
Iako sam znao djelotvornost dove, nikad nisam razmišljao na taj način da se dova može uputiti da ti Allah, dž.š., podari djevojku – suprugu. Razmišljajući o ovom, počeo sam da upućujem jednostavnu dovu: “Allahu, podari mi onu s kojom ćeš Ti biti zadovoljan”. Majka mi je poslije nekog vremena spominjala djevojku, opisujući je kao vjernicu, ali nisam sa zanimanjem obraćao pažnju na to. Svoje „traganje“ za djevojkom sam okretao u drugom smjeru, ne onom majčinom. Bilo je pokušaja, ali većinom pogrešnih. Iako sam stalno upućivao istu dovu Allahu, dž.š., polahko sam gubio nadu da će se naći neka koja će osvojiti moje srce, a da bude po hadisu Muhammeda, a.s. u kojem kaže: „Ženu udaju četiri stvari: imovina, porijeklo, ljepota i vjera. Uzmi onu sa vjerom, pa ćeš dobiti i ostalo troje.”
Nadu da će mi Allah, dž.š., podariti djevojku vjernicu vratila mi je svadba moga školskog prijatelja. Zanimljvost te svadbe je, što je sadašnja supruga moga prijatelja kao mehr tražila da ju nauči suru En – Nisa napamet. Djelo te mlade djevojke izborom takvog mehra vratilo je u meni nadu da postoje djevojke kojima je vjera na prvom mjestu. To je povećalo ustrajnost upućivanja dove.
Razmišljao sam o djevojci koju mi je majka spominjala i odlučio je kontaktirati. Komunicirali smo nekoliko dana preko interneta. Nakon nekoliko razgovora sa njom, shvatio sam da je ona djevojka koja bi InšaAllah mogla biti suđena. Tako se moja zakašnjela poslušnost prema majci pretvorila u ispunjenje moje dove.
Allah, dž.š., mi je uslišao dovu podarivši mi djevojku vjernicu, koja će mi InšaAllah biti i supruga. Dodatna ljepota uslišanosti dove je što je ta djevojka sestra od supruge moga amidžića sa početka priče.
Za Akos.ba piše: Esmin Mehić
