Da li se pokušava ženskoj djeci poslati poruka o njihovoj manjoj vrijednosti i uči ih se od malena ‘njihovom’ mjestu u društvenoj i porodičnoj hijerarhiji?
Da li ste čuli za situaciju da se roditelj, majka ili babo, svojoj kćerci obrate nazivajući je sinom: „Jasmina, sine, hajde požuri!“ „Sine, Nermina, idu nam gosti!“ Riječi koje koristimo dosta govore o nama samima, našem odgoju, društvenim očekivanjima, ali i ukazuju na moguće devijacije na tim poljima. Izgovorenih riječi često nismo ni svjesni, a još se rijeđe zapitamo o njihovom značenju i o onome šta nam sugerišu…
Tako je i slučajem nazivanja kćerke sinom. Radi se o poprilično čestoj pojavi, koja je vezana isključivo za žensku djecu. Da li ste ikad čuli za slučaj da su roditelji svog sina nazvali kćerkom? „Meho, kćeri, deder nam dohvati vode!“ Niste, zar ne? Jeste li se ikad zapitali, zašto roditelji nazivaju žensku djecu sinovima? Kakvu poruku žele da prenesu? Da li se radi o skrivenim željama da imaju sina, pa na taj način iskazuju žaljenje što mjesto kćerke nisu dobili muško dijete?
Da li se možda radi o skrivenoj poruci o važnijem društvenom položaju koji se pripisuje muškom potomku, kao nasljednikom imanja i nastavkom očeve loze? Da li roditelji kćerke zovu sinovima samo u izuzetno ‘važnim’ momentima, poput dolaska gostiju ili pravljenja ručka, kako bi dali težinu svom pozivu? Da li se pokušava ženskoj djeci poslati poruka o njihovoj manjoj vrijednosti i uči ih se od malena ‘njihovom’ mjestu u društvenoj i porodičnoj hijerarhiji?
Ovaj članak ne nudi gotove odgovore, već želim da se zapitamo o nekim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Poput veoma važnog pitanja koje proističe iz nazivanja kćerki sinovima: Kako mi to i da li uopće odgajamo žensku djecu? Da li njihovu životnu ulogu svodimo samo na buduće ‘kuharice’, ‘spremačice iftara i dobre kahve’? Da li vodimo računa o njihovoj časti, ugledu, talentima i sposobnostima?
Da li kćerke ohrabrujemo da iskoriste svoje potencijale na svim poljima, da budu odlične učenice i studentice, predane majke i supruge, najbolje u svemu što rade, koje svoje talente koriste na raznim poljima, koje imaju hrabrosti da ostvare svoje sne, a pritom ne zanemare odgoj novih generacija muslimana i muslimanki, odgovornih i korisnih članova društva?
Iz historije islama, poznato je da su Arapi prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, imali veoma ružan odnos prema ženskoj djeci koju su živu zakopavali. Dobiti žensko dijete je smatrano velikom sramotom, koja se ne može saprati, a žena nije imala nikakvih prava. Svako je mogao činiti s njom šta je htio. Sličan odnos prema ženi gajile su i druge civilizacije poput grčke i rimske.
S dolaskom islama, žena dobija status koji prije toga nije zadobila niti u jednoj religiji ili civilizaciji, dobija pravo na imetak, nasljedstvo, potomstvo, stjecanje znanja, ugled i položaj u društvu. Allah, dž.š., u Kur’anu pobija sumnje i predrasude predislamskih Arapa o većoj vrijednosti muške nad ženskom djecom, jer su djeca poklon roditeljima bez obzira na spol: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Eš-Šura, 49-50.)
Nažalost, s nazatkom muslimana, došlo je i do pogoršanja odnosa prema ženi u muslimanskim društvima. Najsvjetliji primjeri islamskog kodeksa ponašanja prema ženama se mogu vidjeti u zlatno doba islama, u vrijeme života Muhammeda, a.s., i njihovih ashaba, tabi’ina i njihovih nasljednika.
Kasnije generacije muslimana su islamska načela pomiješala s (često pogrešnim) običajima svojih naroda, i svojim udaljavanjem od islama, udaljili su se od islamskih principa odgoja i odnosa prema ženskoj djeci.
Moguće je i da fenomen nazivanja kćerke sinom potječe upravo iz naše prošlosti, kada su očevi veću važnost davali muškoj djeci, a kćerke ostavljali bez igdje ičega, bez nasljedstva i prava glasa.
Islam nas uči da žensku djecu vrijednujemo kao i mušku, da kćerke cijenimo, volimo i poštujemo. Odgajajmo ih kao posebne i vrijedne individue, one koje će sutra na najljepši način predstaviti svijetu ljepote svoje vjere i naroda. Učimo ih da čuvaju svoju čast i ne prodaju se za jeftine, sitne stvari, da cijene sebe i nastoje ostvariti svoje potencijale. Budimo uz njih i u dobru i u zlu, i dajmo im do znanja da su vrijedne baš takve kakve jesu.
Piše: Nedim Botić, n-um
