U nedavnom komentaru Dragan Bursać osvrnuo se na političke poteze Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, ističući njegovu nemogućnost da ostvari vlastite političke ciljeve i navodeći kako je na kraju, kroz vlastite akcije, stvorio političku situaciju koja mu sada izmiče iz ruku. Bursać, kroz oštru kritiku, tvrdi da je Dodikova politika bila bazirana na iluzijama koje su mu, u konačnici, nanijele više štete nego koristi, kako na unutrašnjem, tako i na međunarodnom planu.
Bursać započinje svoj komentar pitanjem koje se odnosi na moguće političke scenarije u kojima bi Dodik mogao završiti, sugerirajući da bi mogao potražiti utočište u ruskim provincijama, Bjelorusiji ili Mađarskoj, ako bi ih još smatrali korisnim partnerima. Međutim, Bursać sugerira da bi Dodik mogao završiti i u zatvorskoj ćeliji, što bi značilo kraj njegovih političkih ambicija u BiH. Ovaj uvod postavlja ton za daljnju analizu njegovih političkih neuspjeha i grešaka.
Dodik je, prema riječima Bursaća, pokušao preveslati sve, uključujući narod, institucije i međunarodnu zajednicu, ali na kraju je preveslao samo sebe. Bursać se osvrće na Dodikove pokušaje da poništi Bosnu i Hercegovinu kao državu, navodeći da su svi njegovi pokušaji suočeni sa stvarnošću koju on nije mogao ignorirati. Stvarnost je neumoljiva, kaže Bursać, a u verziji Suda BiH, Bosna i Hercegovina je i dalje suverena država, a Dodik je postao destabilizirajući faktor koji se mora suočiti s posljedicama.
Dodikovi međunarodni susreti, koji su trebali biti koristan alat za njegovu političku agendu, završili su razočaranjem, jer su UN, EU i SAD jasno stavili do znanja da Dodikove političke ambicije ne samo da nisu prihvaćene, nego su smatrane prijetnjom za stabilnost BiH. Stejt department, OSCE i EU javno su osudili Dodikovo ponašanje, a najistaknutiji američki političari, uključujući Marka Rubija, jasno su mu poručili da podriva institucije BiH i ugrožava njezinu sigurnost. Dodik je, dakle, izgubio međunarodnu podršku i postao izoliran na političkoj sceni.
Bursać nastavlja kritikujući Dodikove poteze, navodeći da je on sam sebe doveo u poziciju bez izlaza. Njegovi zakoni, koji su mu trebali pomoći u ostvarivanju političkih ciljeva, sada se koriste protiv njega i prijete njegovom krivičnom progonu. Bursać naglašava da se Dodik nalazi u apsolutnom bezizlazu, gdje ni njegovi najbliži suradnici više ne znaju kako da ga brane. Višković, Stevandić i drugi članovi njegove stranke već traže načine kako da se distanciraju od njega, kako bi sačuvali svoje političke pozicije.
Za Dodika, ističe Bursać, gubi se povjerenje naroda. On je obećavao neovisnost Republike Srpske, ali je na kraju doveo do političke izolacije i povećane nesigurnosti. Kroz svoju politiku, koja je stvorila podjele i nesigurnost, Dodik je izazvao strah i neizvjesnost među ljudima koje je trebao štititi. Sada, umjesto da bude junak, postao je politički problem i nepouzdan lider.
Najveća ironija cijele situacije, prema Bursaću, je ta što Dodik nije jedinstven niti nezamjenjiv političar. Postoji već novi naraštaj političara koji se pripremaju da ga smijene. Sada je pitanje hoće li to biti mlađi Dodik, poput Draška Stanivukovića, koji se povezuje s političkim interesima Srbije i Vučića, ili će to biti neki drugi političar iz SDS-a, stranke koju je Dodik u prošlosti politički eliminirao. Ironično, Dodik, koji je isključivao svoje političke protivnike, sada se suočava s istom sudbinom.
Na kraju, Bursać zaključuje da, dok je Dodik vjerovao da je mudar i da može manipulirati situacijom, međunarodna zajednica, naročito SAD, čekala je svoj trenutak. Amerikanci, koji su uvijek ostali konstanta u regiji, sada su spremni da poduzmu korake protiv Dodika i njegovih političkih iluzija. Političari dolaze i odlaze, ali međunarodna zajednica ostaje, a Dodik je na kraju postao nepotreban i zamjenjiv.
Na kraju, Bursać zaključuje kako Dodik više ne može manipulirati stvarima onako kako je to radio u prošlosti. On je stvorio iluziju o svojoj moći, a sada se suočava s realnošću koja ga sustiže na svakom koraku. Iako je na početku svoje političke karijere mogao utjecati na važne odluke, sada se nalazi u situaciji u kojoj je politički marginaliziran, a svi njegovi pokušaji da se vrati na poziciju moći samo ga dodatno potiskuju u političku izolaciju. Završava političku igru koju je započeo, a sve njegove bajke i obećanja više ne mogu zavarati ni najvjernije pristalice. To što je nekada mogao pretvoriti u politički kapital, sada postaje samo dokaz njegovog političkog kraha. Na kraju, pitanje koje ostaje je: kako će se Dodik nositi s posljedicama svojih vlastitih odluka, koje su ga dovele do trenutne politčke i moralne izolacije?
