Ima nešto što bih željela da podijelim jer mislim da može pomoći osobama poput mene da se vrate svojoj vjeri i da se sjete Allaha – ne samo kad je najteže nego kad im je i najlakše, kad im se želja nad željom ispuni. Ime mi je J., živim u Skandinaviji, tu sam se i rodila. Majka sam dvoje djece, oboje imaju teži oblik autizma, mentalne retardacije, pa tako i ADHD, a curica mi na to još ima i tešku epilepsiju i rodila se sa jednim bubregom. Curica je tek napunila 3 godine, a dječak puni 8 godina na ljeto, inšallah. Moj život nije bio jednostavan, ali nije bio ni previše težak kada ga uporedim sa mukama drugih ljudi, i kada vidim kako veliki dio ovog svijeta pati od gladi, bolesti i slično.
Znam jednu stvar – Allah mi je dao lijepo srce i dušu, ali mnogo godina moja duša je bila bolesna, osjećala sam hroničnu bol u duši. Nisam bila vjernik koji praktikuje, ali mi je srce uvijek pripadalo islamu. Ne znam da li smijem tako da se izrazim jer ne znam da li insan koji ne klanja može imati srce u kojem je Allah prisutan. Mislim ipak da možda može, i reći ću vam zašto malo kasnije, ako imate sabura i volje da pročitate moje pismo. Allah najbolje zna. Izgubljena sam bila. Sada znam, a tada nisam znala. Dio moje duše je uvijek bolovao, a nisam znala zbog čega.
Postala sam majka, hvala dragom Allahu na najljepšem daru na ovome svijetu. Rodila sam sina, a par dana poslije poroda sam
postala i samohrana majka, muž me je ostavio. Nisam žalila ni jedan jedini trenutak. Imala sam svog sina i zaklela sam se da ću činiti sve moguće da ima lijepo djetinstvo i svoju majku uz sebe uvijek. Nije ni napunio dvije godine, nakon mnogo ljekarskih istraživanja saznam da mi sin ima autizam. Nakon nekog vremena saznam da ima mentalnu retardaciju, nije se razvijao ni blizu kao ostala zdrava dijeca. I nikad neće, ostat će mentalno na 1 god. i 10 mjeseci, a u najboljem slučaju sa puno rada s moje strane možda 2-3 god. Nisam previše tugovala, ali ne mogu reći da nisam uopšte, srce me je boljelo i dragi Allah zna za sve noći koje sam provela u suzama.
Prošlo je otprilike 4 godine kada sam se ponovo udala. Nismo se znali ni 10 dana, ali osjećali smo oboje da je “to – to” . Vjenčali smo se u džamiji. Prihvatio je mog sina kao da je njegov, i jeste njegov. Ispuni mi se tada jedna velika želja – moj sin je dobio babu, a dobih i ja muža kojeg mi je duša tražila. Dragi Allah zna koliko smo se borili skupa. Bilo je jako teško vrijeme jer mi sin nije znao reći ni jednu jedinu riječ. Svaki dan je bio težak i ko poznaje autizam zna o čemu pričam. Ništa nije išlo pod ruku. Moj muž se nije odvajao od nas. Bio mi je podrška, a i ja njemu, pa tako i našem dječaku.
Dragi Allah nam da i kćerku. Još jedna želja mi se ispunila. Trudnoća nije bila bezbrižna, ni najmanje. Saznamo da ima bolest bubrega, a čitavu trudnoću sam bila bolesna, provela sam puno vremena ležeći u bolnici. Sin mi je bio kući sa mužem, tužan i zabrinut. Nije mogao da priča, a isto tako nije ni razumio kad mu se nešto kaže. Zabrinut specijalista nam je rekao da se ne zna hoće li beba preživjeti kad se porodim. Muž mi je rekao: “Jasmina, nemoj da se sekiraš. Allah zna i biće onako kako je dragi Allah odredio.” A ja, ja sam pala u duboku depresiju. Bila sam ljuta i na dragog Allaha. “Zašto mojoj djeci? Zašto tolika bol?” Mislila sam da je kazna. Jedne noći sam u suzama čitavu noć preplakala, pa sam stavila telefon do srca i slušala Kur’an. Tražila sam da mi dragi Allah oprosti šta god da sam učinila, da mi oprosti sve. Ja vama ne mogu opisati koliko sam molila i plakala.
Opet završim u bolnici i kćerka nam se rodi prerano, u samom početku 8 mjeseca trudnoće. Muž mi je rekao: “Nije prerano, rodila se kad je dragi Allah to odredio.” Da vam ne pričam šta je slijedilo poslije, bila su jako teška vremena. Ali kćerka nam ojača, preživi bez bubrega. Želja mi se ispunila. Nakon mjesec i po njenog života, dobije tešku prehladu. Trčali smo svaki dan u hitnu, a oni su nas vraćali. Peti dan, teška srca se vraćamo iz bolnice – opet nas poslali kući, a bebica nam je bila sve slabija. Zovnem muža i kažem da spremi našeg sina i najosnovnije što nam treba i da odmah idemo u grad gdje mi majka živi, pa da odvedemo bebu u hitnu u tom mjestu. Muž je već spakovao sve jer je imao osjećaj da će tako biti.
Dragi Allah je odredio da doživimo trenutak da nam nepoznate osobe spašavaju bebi život! Pred našim nemoćnim tijelima. Ne budi se. Tolika je buka bila i morali smo se skloniti, bilo je možda deset ljekara i sestrica u toj sobi. Čula sam da neko reče: “Zadnji pokušaj, hajde curice zaplači!” Ništa. Žena nam prilazi i govori: “Žao nam je”. A muž pored mene, ne znajući jezik, razumije sve. Ne znam jesam li pala, al’ sam bila u njegovim rukama i sjećam se da smo se stisli jedno uz drugo jako jako, bolno svjesni onog što se dešava. I čujemo plač. Plač!!! Plač naše kćerke! Ispunio mi je želju! Ne prođe više od 8 mjeseci, ustanove tešku epilepsiju, teški oblik autizma. Poremećaj mentalnog razvijanja. Borili smo se, i dalje se borimo. Nakon par mjeseci, sa velikim i teškim napadima epilepsije, malo stane. Možda dvije ili tri sedmice je bilo sve ok.
Završim u bolnici na psihijatriji, mjesec dana. U grčevima, pseudo epileptički napadi. Promjene na mozgu, ožiljci od ishemija, najvjerovatnije dok mi je majka bila trudna, a možda i otkad sam bila beba. Prvo su rekli da je tumor. Zamislite samo šta mi je sve prolazilo kroz glavu… Moja djeca, moj muž, ostat će sami. Toliko sam strahovala da će mi djeca umrijeti, a nije mi palo na pamet da mogu ja umrijeti. MR je ipak pokazao da nije tumor, već trag od moždanog koji je samo malo narastao. Babo me je držao za noge i učio mi je dok sam ležala i molila dragog Allaha da me ne uzme još. Ne zbog mene nego zbog moje djece. Ispunila mi se želja, a ja još “nisam našla vremena” da naučim klanjati i da se spustim na sedždu. A Allah zna da mi je čitav život bila i to jedna želja. Ne znam zašto nisam!
Slijedila su i dalje teška vremena oko oba djeteta bez pomoći države. Bez posla i bez primanja, babo i mama su nas krpili. 24h dnevno smo bili uz djecu jer nije moglo drugačije. Istovremeno sam redovno išla kod psihijatra i psihologa. Ustanovili su da sam bipolarna od mladih dana, najvjerovatnije od ranog puberteta. Kompleksni posttraumatični stres sindrom, ankcioznost i ADHD. Nikad nisam čula da me djeca zovu “mama”, a kamoli šta drugo osim zvukova, ali smo se razumjeli. Hvala dragom Allahu, ima način kako da se razgovara bez ijedne riječi. Muž i ja smo i dalje pričali sa djecom, riječima, rukama, nogama i slikama 🙂 Sanjala sam više puta da me sin zove. Čula sam ga u snu, pričali smo! Čula sam mu glas. Isti san mi je muž sanjao. Suze su mi već lile više puta dok sam pisala ovo, a sad mi još više teku.
Ja još nisam naučila da klanjam, a ispunila nam se želja – sin me zove mama, broji, čita, piše! Naravno, ne kao ostali vršnjaci, ali ide u posebnu školu za djecu sa raznim hendikepima, i hvala dragom Allahu, zadnjih godinu dana nemoguće je postalo moguće! Dijete koje nije imalo ni glasa nit smo se gledali u oči, kaže: “Jasmiiiiina, voli te Enes!” Tako se zove. Kćerka je juče rekla da voli banane, Aylin joj je ime. Inače ona ne priča, al’ imitira fraze.
Allah mi je svaku želju ispunio. Zar je to moguće? Ja koja nisam vjernik, a vjerujem. Ja koja sam živjela većinu svog života na način koji mom srcu nije prijao. Došla mi je jedna misao prije desetak dana. Zašto ja očekujem da mene Allah svaki put sasluša i želju po želju ispunjava, kad ja ne ispunjavam ono što dragi Allah traži od mene? Možda mi je dragi Allah dao da kroz sva ova iskušenja shvatim i razumijem da nisam nakon svega od onih kojima su srca zapečaćena.
Za kraj želim da vam kažem, dragi Allah mi je nakon ovih misli ispunio još jednu želju. Kroz sve ove godine sam željela da mi dragi Allah pomogne da se okrenem i da idem pravim putem kroz život, al’ sam tu želju zaboravljala i ne uzeh korak da se približim. Željela sam da mi djeca uđu u Džennet i da zajedno sa mužem i našom dječicom živimo u rahatluku pravom, bez bolesti, uz Allahovu dozvolu na drugom svijetu. Da zaslužim to. Da su mi djeca zdrava i da se mogu igrati kao ostala zdrava djeca.
Želju koju mi je dragi Allah ispunio. Sad ću vam reći, jer stvarno suze brišem i muž se sigurno pita zašto još nisam sišla nakon što su djeca zaspala. Allah je ispunio moje srce i moju dušu i čekao me je da se vratim na mjesto gdje sam pripadala, a nisam zakoračila. Zvao me je, a ja mu nisam odgovorila. Sramota me je. Hvala Allahu, toliko sam se postidila i uradila nešto što sam željela: naučila sam da klanjam i suze su mi krenule sinoć kad su mi nos i čelo dodirnuli sedždu uz riječi “Allah ekber”.
Ne bojim se više ničeg osim dragog Allaha i ne želim više nikad da skrećem sa Njegovog puta. Ne može se autizam izliječiti, niti epilepsija, niti da odjednom budu dva bubrega, al’ može dragi Allah olakšati djeci, pa onda i tebi. Samo nemoj da zaboraviš dragog Allaha – koliko god ti bilo loše ili dobro! Neka vas dragi Allah nagradi za dobro koji ste meni učinili s vašom internet stranicom.
Sestra J. C.
n-um
