Ovogodišnja Minhenska konferencija bila je značajno drugačija u odnosu na prethodne, donoseći ne samo neočekivane promjene u dinamici, već i potencijalne dugoročne posljedice za evropske zemlje. Centralni događaj ove konferencije bio je govor potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država, JD Vancea, koji je šokirao prisutne evropske lidere svojim stavovima. Dok su ostali govornici, osim predsjednika SR Njemačke Steinmeiera, nastupali sa izrazima zahvalnosti prema dosadašnjoj američkoj politici prema Europi, Vance je iznio potpuno suprotnu perspektivu.
Vanceov govor izazvao je potpunu tišinu u dvorani, koja je bila ispunjena evropskim političarima. Dok su prethodni govornici nastupali sa gotovo molećivim tonom, Vance je bio nemilosrdan prema Evropi, iznoseći stavove koji nisu naišli na odobravanje, ali su jasno signalizirali novi smjer američke politike. Njegova poruka bila je jasna – Evropa mora preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu i okrenuti se unutrašnjem jačanju, jer više nije u pitanju samo transatlantska suradnja, već sam opstanak. Iako su evropski lideri bili zbunjeni, istovremeno je postalo jasno da je nerazumijevanje između novih američkih lidera i europske političke elite duboko ukorijenjeno.
Ono što je Vance iznio bio je brutalan realizam u kojem je jasno stavio do znanja da se Sjedinjene Američke Države neće upuštati u milosrdnu politiku prema Europi kao ranije. S obzirom na političku snagu koju SAD trenutno imaju, naročito pod vodstvom Donalda Trumpa, jasno je da se u Washingtonu ništa ne prepušta slučaju. Svaka odluka koju predsjednik SAD donese imat će jasne i konkretne posljedice, što stavlja Evropu u težak položaj.
U takvom scenariju, postavlja se pitanje: što će to značiti za Balkan i Bosnu i Hercegovinu? Lideri poput Milorada Dodika i Dragana Čovića već sada traže svoje političke koristi iz ove nove američke administracije, dok se sarajevska politička scena čini rascjepkanom i izgubljenom u unutrašnjim nesuglasicama. Mnogi smatraju da je trenutak za ozbiljan probuditi se iz političkog sna, jer nijedna strana sila neće doći i braniti Balkanske narode. Na Balkanu, kao i širom svijeta, čini se da je sadašnji geopolitički trenutak idealan za unutrašnje preispitivanje i okretanje sebi.
Komšić, koji je u svom govoru iznio dramatičnu poruku, ističe da je za Balkan sada ključna samostalnost. On naglašava da je krajnje vrijeme da se zemlja okrene sebi i vlastitim resursima, jer samo snažna i stabilna država može postati ozbiljan partner u međunarodnoj areni. Komšić upozorava da će teška vremena doći za Evropu, a Balkan ne smije biti pasivni promatrač. Moramo se probudi i shvatiti da niko neće doći da nas zaštiti osim nas samih.
U svojoj poruci, Komšić također naglašava da ne može biti političke neutralnosti u ovom trenutku. Politička slabost znači biti objekt, dok snaga donosi status partnera. Ova mudrost stečena kroz ratne godine dobro je poznata Komšiću, koji poručuje da Balkan mora biti snažan kako bi mogao aktivno oblikovati svoju sudbinu. Samo snažna politička scena i unutrašnja stabilnost mogu omogućiti državi da se postavi kao ravnopravan partner, a ne kao marginalizirani objekt međunarodnih pregovora.
U zaključku, jasno je da je pred Balkanom izazov da se probudi iz pasivnosti i preuzme odgovornost za vlastitu budućnost. Komšićova poruka je poziv na samostalnost, ali i na borbu za unutrašnju koheziju i snagu. Geopolitička situacija, naročito sa novom američkom administracijom, traži da Balkan postane aktivni igrač na političkoj sceni, a ne da bude samo pobjednička žrtva vanjskih odluka.
Za kraj, važno je naglasiti da Balkan mora ozbiljno razmisliti o vlastitoj budućnosti, jer u globalnoj geopolitičkoj utakmici više neće biti mjesta za pasivne i nesigurne aktere. Svaka zemlja na ovom području mora se okrenuti unutrašnjoj konsolidaciji i daljnjoj integraciji kako bi izgradila čvrst temelj za budućnost. Na Balkanu nije dovoljno samo čekati vanjske faktore, već je nužno da se politička stabilnost, ekonomska održivost i društvena kohezija postave kao ključni prioriteti. Samostalnost i snaga neće doći same, već kroz obnovu političkog povjerenja, jačanje institucija i odgovorne vođe koje će znati kako izgraditi dugoročnu održivost. Samo tada, ovaj prostor može postati ravnopravan dio evropske obitelji naroda, bez straha od vanjskih pritisaka i unutrašnjih podjela.
