U pravosudnom procesu koji se tiče ratnih zločina iz 1992. godine u okolini Zvornika, ponovo je došlo do zastoja zbog nepojavljivanja jednog od optuženih, Miodraga Draškovića, na zakazanom ročištu u Državnom sudu BiH. Ovaj slučaj ne samo da ukazuje na ozbiljnost optužbi koje terete više lica za teške zločine nad civilnim stanovništvom, već i na prepreke s kojima se pravosudni sistem suočava u pokušajima da sprovede pravdu.
Na zakazano izjašnjenje o krivici Drašković se ni ovoga puta nije odazvao. Sud je u više navrata pokušao stupiti u kontakt s njim, ali bezuspješno, kako je navela sutkinja Enida Hadžiomerović, koja vodi prethodni postupak. Prema nezvaničnim informacijama iz policijske stanice, Drašković već duže vrijeme ne živi na adresi na kojoj je prijavljen, što dodatno komplikuje njegovo procesuiranje.
Prema ranijim saznanjima, Sud je pokušao kontaktirati Draškovića putem pošte u Srbiji, zemlji u kojoj se on navodno nalazi, a te informacije su dobijene kroz međunarodnu pravnu pomoć. Uprkos garanciji koju je ranije dao njegov advokat Igor Kovačević, da će optuženi sigurno doći na izjašnjenje o krivnji, to se nije dogodilo. Tužilac Seid Marušić izrazio je iznenađenje ovakvim razvojem događaja, navodeći da nije očekivao ponovno izostajanje optuženog sa ročišta.
Zamjenska braniteljica Lejla Babić također je istakla da su pokušaji da se Drašković kontaktira, čak i preko posrednika, ostali bez rezultata. Sve to dodatno usložnjava proces koji ima veliko značenje za pravdu i žrtve zločina iz perioda rata u BiH.
Optužnica, potvrđena 24. januara, obuhvata ne samo Draškovića, već i još pet osoba: Vidoju Blagojevića, Vladu Matića, Branka Studena, Miladina Ivanića i Cvjetka Stojanovića. Tereti ih se za niz zločina koji uključuju zatvaranja i ubistva bošnjačkih civila u junu 1992. godine, što predstavlja teške povrede međunarodnog humanitarnog prava.
Optužnica navodi niz šokantnih detalja koji govore o načinu na koji su civili bili tretirani. Prema sadržaju optužnice:
-
Dana 5. juna, između 400 i 500 bošnjačkih civila, koji su prethodno bili zatvoreni u Tehničkom školskom centru u Karakaju, prebačeno je u Dom kulture u Pilici.
-
U tom objektu su bili zadržani u nečovječnim uslovima, lišeni osnovnih ljudskih prava i dostojanstva.
-
Dana 8. i 9. juna, ti isti civili su iz Pilice prevezeni u zloglasnu lokaciju poznatu kao “Gerina klaonica” u Karakaju, gdje su potom brutalno ubijeni.
Ovaj slučaj je posebno osjetljiv jer se bavi sistemskim nasiljem nad civilima, a sam čin njihovog premještanja i pogubljenja ukazuje na organizovan i koordiniran zločin. Istovremeno, činjenica da neki od optuženih, poput Blagojevića i Studena, već imaju otvorene postupke zbog drugih zločina na istom području, daje dodatnu težinu ovom predmetu.
Cijeli proces otežava i to što pravosuđe ima ograničene mehanizme za prisilno dovođenje optuženih koji se nalaze van granica BiH, a koji izbjegavaju suočavanje sa zakonom. U ovom slučaju, sve dok Drašković ostaje nedostupan, postupak se ne može nastaviti, čime se dodatno produžava agonija porodica žrtava koje čekaju pravdu više od tri decenije.
Značajno je istaći i političko-pravni kontekst u kojem se sve odvija. U situaciji gdje je međunarodna saradnja neophodna za nastavak sudskih procesa, a pristup optuženima otežan, često se otvaraju pitanja efikasnosti pravosuđa i spremnosti političkih aktera da podrže vladavinu prava.
U zaključku, slučaj protiv Miodraga Draškovića i njegovih saučesnika jasno pokazuje koliko je teško doći do pravde kada optuženi izbjegavaju sud, a sistem je ograničen u svojim nadležnostima. Sud, Tužilaštvo i pravni zastupnici žrtava suočeni su s višeslojnim izazovima, a izostanak Draškovića sa ročišta samo je jedan od simptoma šireg problema koji pogađa pravosudni sistem BiH — problema suočavanja s prošlošću i osiguravanja odgovornosti za ratne zločine.
Ono što dodatno zabrinjava jeste mogućnost da ovakva ponašanja postanu obrazac, čime bi se narušilo povjerenje građana u pravosudne institucije i obeshrabrile buduće inicijative za procesuiranje ratnih zločina. Da bi se to spriječilo, nužno je jačati međunarodnu pravnu saradnju, uspostaviti efikasnije mehanizme za ekstradiciju optuženih te poslati jasnu poruku da se od pravde ne može sakriti. Samo istinom i odgovornošću moguće je izgraditi društvo u kojem će žrtve i njihove porodice konačno pronaći mir, a počinitelji odgovarati za svoja djela.
