Rasprava koja se razvila nakon nastupa Željane Zovko u Odboru za vanjsku politiku Evropskog parlamenta izazvala je žestoke reakcije širom Bosne i Hercegovine, ali i šire. Iako su brojne objave na društvenim mrežama bile oštre i ponegdje uvredljive, pažnju su posebno privukli komentari koji su se kritički, ali konstruktivno osvrnuli na trenutnu političku situaciju i ulogu međunarodne zajednice u unutrašnjim pitanjima BiH.
Povod za reakcije bio je istup Zovko, europarlamentarke iz redova HDZ-a, koja je tokom sjednice Odbora istakla potrebu da se Evropska komisija hitno pozabavi krizom u Bosni i Hercegovini. Apelovala je komesarki za proširenje Marti Kos da lično posjeti BiH kako bi se neposredno uvjerila u razmjere institucionalne blokade koja ometa funkcionisanje vlasti.
U svom obraćanju, Zovko se posebno osvrnula na izjavu Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova BiH i lidera stranke Narod i pravda (NiP). On je nedavno zatražio da se visoki predstavnik Christian Schmidt uključi u rješavanje problema imenovanja ministra sigurnosti, aludirajući na mogućnost da Schmidt donese odluku umjesto blokiranih domaćih institucija.
Konaković je svoj poziv argumentirao tvrdnjom da se proces imenovanja nalazi u ćorsokaku jer predsjedavajući Vijeća ministara ne želi ispoštovati dogovor, što prema njegovim riječima ostavlja prostor za tumačenje da je blokada politička, a ne pravna. On je poručio da će, ukoliko ne dođe do dogovora, lobirati za rješenje kojim bi se zakon promijenio tako da i druge institucije, a ne samo predsjedavajući, mogu predložiti ministra.
Zovko je na to reagirala burno, optuživši Konakovića da time narušava ustavni poredak BiH i koristi retoriku koja se, kako tvrdi, podudara s retorikom Milorada Dodika, lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske. Posebno je podvukla da se obraćanje Schmidt-u, kojeg je nazvala „neizabranim visokim predstavnikom“, može tumačiti kao zaobilaženje ustavnih institucija BiH.
Prema Zovko, pravi problem u BiH nije samo međunarodni nadzor, već slabost lokalnih struktura koje, kako je navela, “ne izvršavaju svoje zadatke, nego odgovornost pokušavaju prebaciti na strane aktere”. Ona je dovela u pitanje svrhu finansiranja međunarodnih kancelarija ako domaće institucije ostaju neaktivne ili su pod utjecajem političkih lidera koji koriste vanjske mehanizme za rješavanje unutrašnjih problema.
Među brojnim reakcijama na društvenim mrežama, posebno se izdvojio komentar franjevca Franje Ninića, koji je bez uvredljivih tonova iznio svoj stav o nastaloj situaciji. Ninić je ukazao na potrebu da se politički dijalog vodi uz međusobno poštovanje, ali i bez licemjerja u tumačenju uloge međunarodne zajednice, podsjećajući da se ista podrška traži kada odgovara jednom političkom bloku, dok se u drugim slučajevima takva intervencija naziva nedemokratskom.
U širem kontekstu, cijela situacija ogoljava duboku institucionalnu krizu u BiH, gdje politička neslaganja sve češće rezultiraju blokadama i pozivima na vanjsku intervenciju. Ova praksa pokazuje da politički akteri, umjesto da rješenja traže dijalogom unutar domaćih okvira, sve češće posežu za vanjskim arbitrima kada im to odgovara. Takav model ne samo da produbljuje nepovjerenje između političkih blokova, već i slabi kapacitete domaćih institucija, koje se sve manje doživljavaju kao legitimna mjesta za donošenje odluka.
U cijeloj priči jasno je nekoliko ključnih problema:
-
Nepostojanje političkog konsenzusa unutar BiH o osnovnim mehanizmima funkcionisanja vlasti;
-
Selektivno pozivanje na međunarodnu intervenciju, u zavisnosti od političkih interesa;
-
Nepovjerenje prema domaćim institucijama, koje su sve više zarobljene u međustranačkim obračunima;
-
Politizacija Ustava i zakona, koji se tumače u skladu sa trenutnim političkim ciljevima.
Uprkos svim nesuglasicama, jedno ostaje jasno – dokle god ključni politički akteri u BiH ne pronađu način da institucionalno rješavaju nesuglasice bez oslanjanja na međunarodne arbitre, zemlja će ostati u stanju političke nestabilnosti i stagnacije. Potreba za povratkom političkoj zrelosti i institucionalnoj odgovornosti nikad nije bila veća. Jer bez domaće volje i kapaciteta da se preuzme puna odgovornost za reformski proces, svaki poziv na evropsku budućnost ostaje samo deklarativan i simboličan.
