Kada grijesi pritisnu dušu
Vraćao sam se s dugog putovanja, Allah je odredio da u avionu sjedim u blizini grupe podrugljivih mladića koji su se glasno smijali. Vriska i galama su se povećale. Oblak duhanskog dima je ispunjavao prostor. Allahova mudrost je htjela da avion bude…
pun tako da nisam mogao promjeniti sjedište. Pokušao sam se izvuci iz škripca snom, ali je to bilo nemoguće. Kada mi je dosadilo, izvadio sam Mushaf i tiho počeo učiti. Nakon nekoliko trenutaka neki od mladica se smiriše. Jedan poče citati novine, a ostali zaspaše. Iznenadilo me je sto je jedan rekao povišenim glasom, i ako je sjedio pored mene: “Dosta, dosta!”
Pomislio sam da mu je učenje zasmetalo. Nastavio sam tiho učiti, jedva sam se čuo. Vidio sam kako stavlja ruke na glavu i gunđa. Puno se pomjerao, a zatim podigao glavu i rekao mi: “Molim te dosta je, prekini, ne mogu izdržati.”
Ustao je i jedno vrijeme ga nije bilo. Vratio se nazvao mi selam i izvinio se. Šutio sam ne znajući šta se događa. Ali, nakon nekoliko trenutaka šutnje okrenuo se prema meni suznih očiju. Tihim glasom mi se obratio: “Tri ili možda vise od tri godine kako nisam čelo spustio na zemlju, niti proučio ista od Kur’ana. Čitav ovaj mjesec sam proveo u putovanjima, nisam ostavio ni jedan grijeh koji nisam počinio. Kada sam te čuo kako učis, sve mi se smrklo. Prsa su mi se stegla, osjetio sam gušenje… Imao sam osjećaj da me svakim proučenim ajetom ošine munja.
Rekoh sebi: “Do kada ćeš živjeti u nemarnosti, do kada ćeš ici ovim putem? Šta slijedi nakon igre i zabave?” Zatim sam otišao do kupatila. Znaš li zašto? Osjetio sam snažnu potrebu zaplakati. Jedino sam se tu sklonio od pogleda.”
Puno sam mu govorio o pokajanju i povratku Uzvišenom Allahu… Pošto se avion spustio na aerodrom zaustavio me je kao da se želio udaljiti od prijatelja. Ozbiljnog izraza lica me je zapitao: “Misliš li da će Allah meni oprostiti grijehe?”
– Ako budeš iskren u pokajanju i odlučan u ostavljanju grijeha znaj da Allah sve grijehe oprašta.
– Ali, ja sam uradio i velike grijehe, veoma velike.
-Zar nisi čuo Allahove rijeci: “Reci O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost. Allah ce sigurno, sve grijehe oprostiti On, doista mnogo prašta i On je milostiv.” Na licu sam mu primijetio osmijeh sreće i suzne oči. Ostavio me i otišao.
Slavljen neka je Allah. Koliko god čovjek činio zla i nereda u njegovom srcu ipak ostaje sjeme dobra. Kada dopremo do njega i zalijemo ga ono proklija, a zatim uz Allahovu pomoć, procvjeta, a kasnije i dadne plodove.
____________________________________
Zadovoljstvo Allahovom odredbom
Dok su joj suze tekle iz očiju i cijepale mi srce, prijateljica je pričala…
“Nisam mogla vjerovati šta je pedijatar rekao. Zbunila sam se kada sam čula da je moja slatka djevojčica mentalno i fizički zaostala. Odbacila sam njegove rijeci i optužila ga za grešku. Odlučila sam odvesti kćerku u najbolje svjetske bolnice. Vijest se na moje srce sručila poput munje – kćerka mi je ipak, tjelesno i mentalno zaostala. U potpunosti sam izgubila nadu i pala u očaj. Preživljavala sam teške, besane noći razmišljajući o ovoj djevojčici. Svijet nije ono sto poznajem niti mi vise ista znaci…
Počela sam osjećati grizu savjesti jer sam vijest o rođenju djevojčice dočekala sa srdžbom i placem. Možda mi je ovo kazna. Nastojala sam odstraniti tugu i pomoći kćerki da savlada neke vještine koje će joj koristit u životu. Ali, gorka činjenica je da mi kćerka boluje od najtežeg vida bolesti tako da se nije okoristila od ovih vježbanja.
Očajanje me je počelo mučiti, predala sam se sjeti. Zapostavila sam dom, djecu i sebe potpuno sam klonula duhom. Negativne misli su me razarale. Bolovala sam od čudnih stvari, lijenost i očaja, izgubila sam nadu i potpuno se razočarala u život. Imala sam ružne misli i vesvese, čudne i bolne. Šta mi se dogodilo? Šta mi je donijelo pesimizam, negativnu auru i otuđenost od kuće i porodice?
Da, ja sam urečena. Mora da su me neki ljudi iz zavisti zbog Allahovih blagodati urekli. Moram potražiti nekoga ko će mi učiti Kur an. Potražit ću učenjaka koji će zlo otkloniti od mene. Ali zbog čega ne bih otišla kod te i te žene, ona je daija.S vi poznanici kažu da je dobra.
Otišla sam i ona mi je posto je proučila rukju, kazala: Sestro, ti ne boluješ od uroka, kao sto misliš.T voj glavni problem je slabost imana…Ne, ja sam snažnog imana, ja sam muslimanka…ja klanjam…
Ono na što se žališ su znaci udaljenosti od Allaha i slabosti imana. Ako se želiš osloboditi vrati se Allahu i iskreno se pokaj. Ispuni srce ljubavlju prema Njemu. Znaš li šta je to? To je iskrenost prema Allahu, lijep ibadet i traženje utočišta kod Njega. Klanjaj skrušeno, obavljaj noćni namaz, posti radi Allahova lica, traži korisnu nauku i budi strpljiva i zadovoljna onim sto ti je Allah odredio.”
Da istinu je rekla ova iskrena zena. Trebam se strpjeti i biti zadovoljna Allahovom odredbom. Počela sam ici putem koji vodi Allahu. Mushaf mi je postao drug u iskušenjima i tegobama. Zikr mi je postao opskrba u samoći, a izlaganje problema Allahu dostojanstvo i slast. Za samo nekoliko dana, svjetlo vjere je zamjenilo tamu tuge koja mi je nastanjivala srce. Kako divan osjećaj. Prije to nisam znala.
Život mi se promijenio. Sada na njega gledam prizmom vjerovanja. Život je prijatan, okićen Allahovom blizinom. Osjećaj srdžbe i ljutnje pretvorio se u osjećaj zadovoljstva Njegovom odredbom. Čvrsto sam vjerovala da ono sto me zadesilo nije me moglo mimoići i zbog toga sam se smirila. Moje srce je odahnulo. Utonula sam u dubine vjere i islamske nauke. Uvjerila sam se u Allahovu milost i shvatila da nesreća i iskušenje nisu samo Allahova kazna već mogu povećati stepene vjerovanja.
Allahova blagodat je i u tome sto mi je omogućio da otvorim specijalnu školu za mentalno i tjelesno nerazvijenu djecu. Ova škola je koristila vjernicima, ali ne i mojoj kćerki. Ona boluje od najtežeg vida ove bolesti. Sretna sam, jer koristim muslimanima.”
n-um
