Prekjučer su na bolji svijet ispraćeni otac i sin, 55-godišnji Fahret i 29-godišnji Mensur Velagić.
Piše: Elvir Ibrišimović
Kako saznajemo, ovi vrijedni ljudi radili su sa traktorom u polju i tom prilikom došlo je do nesreće.
Velagići su hospitalizovani u bolnicu u Sarajevu, ali su ubrzo inficirani i korona virusom. Nažalost Velagići su u Sarajevu bitku za život izgubili za dva dana.
Mnogi od nas, pogotovo oni mlađi, koji prisustvuju ovim, ali i mnogim drugim dženazama često i ne znaju o značaju kakav je imao porodica Velagić za našu zajednicu.
Fahret Velagić je čovjek koji je u prijeratnom periodu bio uposlenik u međugradskom saobraćajnom preduzeću, a u poslijeratnom periodu se bavio poljoprivredom.
Njegov značaj za Janju i njeno stanovništvo ipak nije u navedenim dužnostima koje je obavljao i od kojih je prehranjivao svoju porodicu. Njegov značaj, bio je i ostao u njegovom aktivizmu za građane Bijeljine i Janje tokom ratne 1992-1995 godine, kao i u prvim posljeratnim godinama.
Prema riječima njegovog saborca Mustafe Mulamustafića (Balije), on će ostati upamćen kao osoba, koja je ostavila svoju porodicu u Njemačkoj i vratila se u Bosnu i Hercegovinu rizikujući svoj život, kao učesnik u konvoju spasa za svoj narod.
Hiljade ljudi, žena i djece u najtežim godinama po naš narod i domovinu, preživljavalo je zahvaljujući ljudima kakav je bio Fahret Velagić.
On je bio taj, koji je dopremao hranu i ostale životno važne potrepštine, on se izlažući svoj život opasnostima probijao kroz neprijateljske teritorije i prolazio naj opasnije destinacije zahvaćene ratnim dejstvima. Bio je istaknuti borac Armije Republike Bosne i Hercegovine i predvodnik u povratku za Janju nakon rata.
Sve je to mogao izbjeći, ali nije.
Nije, jer su mu na umu uvjek bile Janja i Bijeljina.
Nesretnim slučajem Fahret je sa svojim sinom Mensurom po Božijoj volji napustio ovaj svijet.
Ukopan je u haremu „Panjevi“ u svojoj rodnoj Janji.
Za sobom ostavlja suprugu Šemsu i kćerku Zarfu, a mještanima Janje u amanet, da sledeći njegov i slične primjere više misle jedni na druge, a posebno u ovim teškim vremenima, kada čovjek čovjeku treba i mora da bude najpreči prenosi crna-hronika
