Ono što smo mi i što je naš identitet, kulturološko i historijsko svjedočanstvo na ovim prostorima sačuvano je zahvaljujući misliocima, velikim ljudima i onima koji su zaista brinuli o potomcima koji dolaze nakon njih.
Oni koji danas žive u nekim drugim gradovima, zemaljama Evrope i svijeta uvijek imaju utočište u Bosni i Hercegovini.
U večerašnjoj emisiji ”Stil života u islamu” govorili smo o nama. Govorili smo o našoj historiji i vrijednostima koje mi kao savremenici živimo i koje ćemo prenositi na neke nove generacije.
– Ja se upravo vraćam s jednog veoma zanimljivog putovanja. Bila sam u Francuskoj, u Parizu. Istraživanje se bavilo pitanjem naše dijaspore. Dijaspore u Francuskoj. A prije svega bavilo se historijom migracija, šta je to potaklo naše ljude da se sele u Francusku, kakav je njihov život, pitanjem integracije, vjere i kulture, te u kojoj mjeri naši ljudi koji žive u Francuskoj čuvaju odnos s domovinom.
Jedan od zaključaka tog istraživanja jeste da naši ljudi koji žive van svoje domovine ne osjećaju dovoljnu brigu države o njima, a imaju tu silnu potrebu da dobiju povratnu informaciju od matične države. Francuzi su imali puno veću želju da saznaju nešto više o BiH, o muslimanima, o Islamskoj zajednici kao organizaciji, kao instituciji koja organizuje vjerski život.
Zapad se zanima za to kako se obrazuje teološki kadar, za edukaciju i obrazovanje imama. Nadam se da će ovo moje istraživanje, koje će biti objavljeno na bosanskom jeziku i u akademskom časopisu u Francuskoj, buduće generacije više informisati o tome šta znači živjeti van domovine i šta znači sačuvati vlastitu kulturu i vlastiti bosanski jezik. Mi smo fizički u Francuskoj, a dušom u BiH. Kada kažemo ‘dijaspora’, to nema neku negativnu konotaciju.
To je pojam koji opisuje populaciju koja živi van matične države. Kada sam razgovarala s ljudima, imamima, džematlijama, aktivistima, rekli su da im tako teško pada kada im neko kaže ‘dijasporac’. Kada pogledamo unazad, zašto su se ljudi selili ka Francuskoj? Mali dio njih je došao krajem 60-ih i 70-ih godina kao radnici, mali dio je onih koji su došli iz rata kao ranjenici ili zarobljenici u koncentracionim logorima, ali najveći broj naših ljudi u Francuskoj su ljudi povratnici, ljudi iz Podrinja ili Krajine. Krajem rata su se vratili u svoje domove i pokušali iznova započeti život tamo, ali su se susreli s diskriminacijom i opstrukcijama od entitetskih vlasti. Čuli su 2005. da Francuska prima azilante.
Sa sobom nose veliku želju da sačuvaju vezu s domovinom. Kada se vrate, neko ih nazove dijasporcima, a to im teško pada, rekla je dr. Dževada Šuško.
U večerašnjoj emisiji ”Stil života u islamu” govorili smo o mogućnostima islamske zajednice, ali i nas kao društvene zajednice i kao pojedinaca, da što više objedinimo naše ljude, gdje god da oni žive.
– Islamska zajednica igra veliku ulogu i radi značajan posao. Svi džemati koji se nalaze van granica BiH su dio mreže koju nadgleda Rijaset sa sjedištem u Sarajevu. Ta veza naših džemata s Rijasetom ima izuzetno značenje. To je jedna vrsta orijentira, oslonca, stabilnosti koju oni osjećaju. Oni su otišli u te države jer su prognanici, nisu svojom voljom izabrali da žive u tim zemljama. Sami su se organizovali, sami osnovali džemate, od vlastitog vremena, vlastite ušteđevine kupili džematske prostorije. Oni su volonterski angažovani u džematima i to Islamska zajednica vrednuje. Nastojimo da to održimo i unaprijedimo. Naša zajednička historija nas povezuje, naše kolektivno sjećanje, jezik… Nas mnogo toga veže, možda nismo ni svjesni koliko, navodi dr. Dževada Šuško.
U našim domovima dolazimo do prvih i osnovnih saznanja, pa onda kada se upoznajemo sa širom zajednicom, na svakom koraku možemo uživati u ljepoti, u islamskoj umjetnosti, svemu onome što nas zapravo okružuje. Posebno je bogatstvo vratiti se korijenima i historiji, svemu onome na šta smo ponosni i na šta se oslanjamo.
pressmediabih
