Damir ef. Peštalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) u Srebrenici, punih 18 godina u mjestu gdje je počinjen najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata, genocid, bori se da održi život i povratnicima olakša bol koja je ostala nakon ovog zločina.
Ef. Peštalić je iz Gradačca sa svojom suprugom s kojom ima troje djece doselio u ovaj grad 2003. godine. Kada je došao u Srebrenicu, odnosi između Srba i Bošnjaka bili su “ispod nule”, kao i život, ali, iako je skupa sa svojim džematlijama istrpio mnoge neugodnosti, uvrede i prezir, nikad nije odustajao. U intervjuu za Preporod.info, ef. Peštalić otkrio je najteže momente koje je doživio dolaskom u Srebrenicu i koje nikada neće zaboraviti dok je živ.
Dotakao se i izbora u Srebrenici, života, ukazujući na važnost opstanka Bošnjaka na ovim prostorima.
Preporod.info: Glavni ste imam MIZ Srebrenica. Posao koji radite izazovniji je u Srebrenici nego u drugim džematima. Kroz šta se ti izazovi ponajviše ogledaju?
Poslije genocida u Srebrenici, život pa i svaki posao koji radite drugačiji je nego u ostalim mjestima na ovom svijetu. Ovdje život nije krenuo od nule, nego “ispod nule”. Poslije genocida trebalo se vratiti na ove prostore, to je jedan fenomen koji je sam od sebe tema, u jedan nepripremljen teren za žrtve genocida. Oni su morali sami da se izbore za svoja prava, morali su se vratiti u grad gdje je počinjen genocid, morali su da vrate imovinu koja im je bila oduzeta, bukvalno, prsa u prsa da istjeraju one koji su nelegalno ušli na njihovo, da to sve počiste, jer je sve bilo porušeno do temelja, pa tek onda da krenu od nule u uspostavljanju jednog novog života.
Ne možemo ni zamisliti kako je bilo majkama, koje su najveći heroji ovog vremena, kada su se vratile u Srebrenicu i svakodnevno susretale one koji su činili zločin genocida. Ali, to je bio jedini način da se vrate, to su bila velika odricanja, veliki trud koji je uložen. Zato mi danas možemo s ponosom da kažemo da poslije genocida život u Srebrenici postoji, da je to jedini grad na svijetu da na istom mjestu gdje je počinjen genocid, počinje jedan novi život.
Preporod.info: Kako uspijevate da premostite probleme džematlija, Bošnjaka, s obzirom na politiku koja se provodi u Srebrenici i njenu represiju na Bošnjake, ali i probleme koje imaju u zapošljavanju i uslovima života?
Naši politički problemi postoje od kako je počeo povratak. Nikada mi nismo bili s te strane rahat, s obzirom da pripadamo entitetu RS koji ima ingerencije nad Srebrenicom. Uvijek su te represije postojale. Na svakom mjestu gdje su oni mogli da izvrše represiju, oni su je provodili. Nikada mi nismo ni prije mogli da se zapošljavamo u javnim institucijama, da ostvarimo potpuna prava, uvijek smo se za to borili. Sjećate se borbe oko škole, bosanskog jezika, to su bile svakodnevne represije koje ni do danas nisu nikada prestale. Nama je bilo lakše dok je vlast obnašao načelnik koji je bio Bošnjak, tada smo imali mogućnosti da van okvira RS-a dođemo do pomoći, donacija, mogli smo da planiramo, pišemo neku strategiju i da se nadamo da će ona biti urađena.To je danas otežano, jer na vlasti imamo one koji negiraju genocid, one kojima nije stalo da Bošnjaci žive u ovim krajevima. Samim time je situacija još teža.
U vremenu kada je Bošnjak obnašao funkciju načelnika mislim da je bilo mnogo bolje i Srbima zajedno sa nama, jer se nešto dešavalo. Srebrenica je bila u fokusu, od toga svi su imali koristi.
Nažalost, zadnje četiri godine sve je stalo, sve stagnira, ništa osim afera se u Srebrenici ne spominje, niko osim par entitetskih političara ne dolazi ovdje, nismo imali nikakve posjete ozbiljnih ljudi, ozbiljnih političara, ništa se ozbiljno ove četiri godine nije pričalo. Nadamo se da će s te strane doći do boljitka.
Preporod.info: U novembru prošle godine održani su Lokalni izbori, koji su posebno bili specifični za Srebrenicu i Srebreničane. Kako Vi gledate na ovo pitanje i sva dešavanja koja se vežu za izbore u Srebrenici, koji su odlukom CIK-a poništeni i koji će biti ponovljeni 21. februara? Kako gledate na odluku CIK-a, šta očekujete da se desi 21. februara?
Mislim da niko normalan na ovom svijetu ne može da shvati da jedan grad u kojem je počinjen genocid, jedan grad gdje su ogromne posljedice tog zločina ostale, ostane tretiran na isti način kao i svaki drugi grad u BiH. Ova druga strana kada o tome govorimo to želi politizirati i nama nametnuti neku priču kako mi želimo neko izdvajanje. Nikakva izdvajanja nisu u pitanju osim da je to nerealna stvar. Ljudski, moralno, politički, ne možemo shvatiti niti razumjeti ljude koji žele da to shvate, da u gradu gdje je počinjen genocid izbori budu tretirani na način kao da se to nije desilo.
U Srebrenici je ubijeno preko 8.000 ljudi, protjerano sve što je ostalo živo, danas žrtve genocida žive na svakom kontinentu ovog svijeta, Aneks 7 nije upotpunjen jer se ljudi nisu vratili na svoje ognjišta, mnogi zakoni koji su doneseni na nivou države, Federacije i entiteta su protiv povratnika, jer postoje ogromni problemi za one koji žele izvaditi u Srebrenici ličnu kartu, a nisu se još vratili, kao što imaju problema i oni koji se vrate izvade ličnu kartu jer mnoge beneficije ne mogu ostvariti.
Nekada je bilo lakše, jer su ljudi glasali po mjestu rođenja. Od momenta kada glasaju po mjestu prebivališta, to za nas i u Srebrenici i u manjem bh.entitetu znači kraj političkog života za Bošnjake. Od tada su Bošnjaci na političkim marginama, imaju sve ove probleme s kojima se danas susreću. Nije došlo do razumijevanja tog problema. Mi smo u situaciji da se politički borimo protiv nemoguće stvari, a to je da se borite protiv svih navedenih problema, a uz to se borite protiv sistema RS-a koji je naklonjen samo jednoj strani.
Oni u danima izbora uključe sve svoje institucije koje imaju na raspolaganju u RS-u, a s obzirom da Srebrenica graniči sa Srbijom, uključi se i sistem Srbije. Mali broj ljudi koji se ovdje vratio dakle mora se boriti ne samo protiv posljedica genocida, već i protiv dva sistema koja se uključuju kada dođu izbori. To postaje jedna nemoguća misija.
Ali, hvala Bogu mi smo se oduprli tome koliko smo mogli, izborili smo se koliko smo mogli, dokazali smo da je to bio jedan organizovani napad na sistem države, na Srebrenicu. Uspjeli smo dokazati CIK-u koji je svojom istragom potvrdio da su izbori bili neregularni u Srebrenici. Ostala je mogućnost da se ponovo borimo, koliko će to biti moguće ne znam. Sve ovisi od toga koliko će se državni organi uključiti u to, koliko će ozbiljno shvatiti sve ovo. Ukoliko nas budu opet ostavili same mislim da nećemo ništa posebno moći uraditi. Mi nikada nećemo odustati, predati se. Borit ćemo se sve do momenta kada će Srebrenica imati jedan normalan okvir i kada će ljudi konačno moći odahnuti i stvoriti se ljepši ambijent za život u ovom gradu.
Preporod.info: Ukoliko ne bude pomoći državnih organa koju očekujete i koja je potrebna, šta će to značiti?
Ako mi želimo da budemo jedan ozbiljan narod, jedna ozbiljna nacija, moramo imati crvenu liniju ispod koje ne smijemo ići.
Srebrenica je ta naša crvena linija. Treba i mora biti, ona je personifikacija genocida, simbol zločina i stradanja Bošnjaka u BiH. Mi smo taj simbol prihvatili, svjesno ili ne, zato je krajnje vrijeme da se pitamo šta nama Srebrenica znači, da li je ona u suštini naš simbol? Ako jeste, mi se moramo deklarisati.
Tu prije svega mislim na političku elitu Bošnjaka, bez obzira kojoj stranci ili kantonu pripadaju. Bošnjaci konačno moraju da Srebrenicu oslobode od dnevnopolitičkih zbivanja, da o njoj razgovaraju kao o simbolu, da ona bude naša platforma i strategija, naša crvena linija, a kada tako nastupimo onda će i ostali koji se sada protive tome morati tako razgovarati i postupiti. Smatram da je to moguće, s obzirom da postoji presuda suda u Hagu o počinjenom genocidu u Srebrenici i minimum koji može biti je taj da se u Srebrenici stvore normalni uslovi za život svih ljudi.
Srebrenicu treba napraviti kao mjesto koje će biti magnet za dolazak i formiranje porodica, a samim time i mjesto koje će biti učiteljica čitavom svijetu da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica i zlo koje je na tom tlu počinjeno. Imamo jednu generaciju ljudi koja se vratila u Srebrenicu, prošla ogromna iskušenja, strahove, patila je, ali uprkos svemu uspjela da organizira ovdje život. Danas u Srebrenici imamo nekoliko hiljada ljudi koji tu žive, uspjeli smo da se ovdje rađaju opet djeca, upisujemo ih u škole. Naša djeca žele da žive tu, ali ukoliko ne dođe do strateškog rješavanja problema Srebrenice ova grupa ljudi koja ima ogroman patriotizam će se umoriti, nećemo uspjeti na dugoročnom planu ostaviti ljude tu da žive, nećemo uspjeti omogućiti da dolaze nove generacije. U tom smislu su izbori važni ne samo za Bošnjake, nego za cijeli svijet.
Mislim da cijeli svijet ima želju, iako to još nije pokazao konkretno, da Srebrenica bude simbol života, da u budućnosti bude grad koji će pokazivati na svakom koraku u svakom momentu, svakog dana, svake minute, taj novi život na ovim prostorima. To je vrlo moguće, samo treba više ozbiljnosti političke elite da se napravi dugoročna strategija. Takva borba je jedino prihvatljiva za Srebrenicu, sve drugo nije dugoročno može da košta. Ne smijemo dozvoliti da o Srebrenici imamo samo emociju u tom socijalnom pogledu, da je se sjetimo samo nekada kada vidimo da je neko ugrožen, ne smijemo je gledati kroz projekte freza, traktora, pravljenja malih kućica za povratnike, ona mora biti strategija. Mora biti mjesto gdje će se nastaviti dobri uslovi za život, da naša mladost koja se danas odlučuje da ide u druge krajeve svijeta tražeći svoju nafaku, ostane tu i organizuje svoj život.
Uvjeren sam da je to moguće, a ako to nije moguće uraditi u Srebrenici nakon svega što se ovdje desilo, onda to nije moguće nigdje drugo u svijetu. Mislim da mi Bošnjaci, nismo svjesni koliko mogućnosti imamo u Srebrenici i šta sve možemo uraditi ovdje za dobrobit čitave zajednice. Smatram da mi trebamo da podvučemo jednu liniju, vidimo gdje smo griješili i da onda napravimo plan.
Preporod.info: Kada govorimo o entitetu RS, imate li podatak, koliko džamija je na tom području porušeno, koliko obnovljeno? Koliko je aktivnih džemata, kako oni rade? Kakav je vjerski život sada tu?
Kada je u pitanju Srebrenica, mi smo prije genocida imali 22 džamije na našem medžlisu. Sve su porušene do temelja. Jednu džamiju smo mogli da sačuvamo u njenom prijegenocidnom izgledu, koja nije zapaljena i porušena, samo je malo oštećena. Vjerovatno su zaboravili, jer je selo gdje je ona malo dalje od Srebrenice.
U Srebrenici su čak i poslije potpisivanja Dejtona odlukom tadašnje komande rušene džamije, minirane, i ta mjesta su služila za neke druge svrhe.
Do danas smo uspjeli obnoviti 20 džamija, imamo još dvije da obnovimo. Uspjeli smo obnoviti Islamski centar, sagraditi jedan Bošnjački i Bosanski centar, obnoviti pet vakufskih stanova, uposliti sedam imama u Islamskoj zajednici i još dvoje u administraciji. Napravili smo danas IZ koja može odgovoriti izazovu koji je u Srebrenici. Ne bi to mogli uraditi bez reisu-l-uleme Husen ef. Kavazovića, muftije tuzlanskog Vahid ef. Fazlovića i cijele IZ, koja je uvijek imala vizuju da imami žive sa svojim porodicama u gradovima ovog bh.entiteta, da mi svojim primjerima pokažemo da je to moguće.
Dolaskom reisa Kavazovića koji ima velike emocije prema Srebrenici, ali i drugim gradovima na području RS-a, formiran je jedan fond putem kojeg se iz Bejtu-l-mala pomažu svi džemati na području RS-a. Reisu-l-ulema Kavazović je čovjek kojeg Srebreničani najviše vole i prema kojem imaju najviše emocija. On je od početka u ovoj priči s nama, dao je ogroman i neprocjenjiv doprinos svemu i iz toga se također vidi veliki doprinos za opstanak IZ na ovim krajevima. Mi nećemo stati.
Islamska zajednica je imala 20 imama prije genocida, deset imama je ubijeno. Nismo još uspjeli da uposlimo sve imame. Radimo na tome da u džematu Krušev Do zaposlimo imama Fetaha Ramića. To je najdalje selo od Srebrenice, čak 50 kilometara. On je prihvatio da tu radi. On će biti deseti zaposleni imam. Dakle, simbolično će nas raditi onoliko koliko je ubijeno. Ima tu još dosta stvari koje treba unaprijediti. Najvažnije je da smo tu i da želimo da idemo naprijed.
Preporod.info: Koliko godina radite kao imam u Srebrenici. Šta Vam je bilo najteže u radu, koja iskustva i situacije nikada nećete zaboraviti?
U Srebrenicu sam došao sa suprugom, tu nam se rodilo troje djece. Najstarija je kćerka Amina koja ima 17 godina, potom Merjema 14 i sin Fatih kojem je 9 godina. Tu smo 18 godina. Nekad imam osjećaj da ne znam kada sam došao, jer kroz tu emociju i sve što sam preživio osjećam kao da sam se rodio ovdje. Kada me neko pita kada si došao, zamislim se. Ta emocija u meni govori da nikada nisam došao, da sam tu rođen, da sam prošao što i naš svijet ovdje. Hvala Bogu da je tako, jer da je drugačije, ne bi bilo moguće živjeti tu. Ta emocija koju je dragi Bog usadio u sve ljude koji ovdje žive je takva. Vjerujte da nema ni jednog drugog razloga da ljudi ovdje žive. Kada se pogleda svaki drugi aspekt, nema tu nekog drugog interesa osim te emocije koja je od Allaha dž.š., jer da nije tako, danas bi bilo dosta teže.
Bilo je dosta teških momenata, mnoge čovjek zaboravi jer ne žali da se osvrće, mnoge nije ni spominjao, posebno u počecima, jer ih nekada nisam ni iznosio u javnost iz razloga što bi ljudi rekli ako je imamu toliko teško i ima toliko problema, kako ćemo mi tek probleme imati.
Ono što ostaje i što se ne zaboravlja su iskustva s majkama srebreničkih žrtava. Najteže je slušati majke koje su prošle kroz iskušenja, ne daj Bože više nikome da se dese. Majke su izgubile svoju djecu, sinove, po četiri, pet, šest, sedam… Svaka ta priča ostavila je trag, tu težinu koju nosite sa sobom.
Ja sam sa mojom rahmetli Hatidžom Mehmedović, koja je bila ne samo meni majka, nego svima nama koji smo tu, doživio te najteže trenutke. Mi odgajamo svoju djecu tako da nikada ne učimo Fatihe svojim najbližima, a da ne proučimo fatihu Hatidži koja je ostala sama na ovom svijetu.
Teško mi je bilo kada mi je govorila da ličim na njenog Lalu, da smo isto godište. Nikada neću zaboraviti tu 2005. godinu, kada smo prvi put obilazili stratišta u Srebrenici i okolna mjesta. Kada smo došli u Pilicu prvi put smo ušli u Dom kulture gdje je ubijeno oko 1.000 naših ljudi. Na tom mjestu su ubijena djeca naše Hatidže, njena dva sina. Ona je kada smo ušli u salu otrčala pod binu gdje su se održavale predstave, i počela da rovi rukama i vadi smeće, tražila je ostatke svog djeteta. Ta me slika prati kroz život. Teško mi je posebno bilo i kada su majke 2006. godine došle kod mene da razgovaramo o klanjanju teravih-namaza u Potočarima. Mi tada o tome nismo razmišljali, ali one su mi rekle da žele da u Potočarima klanjaju teraviju, da sa svojom djecom budu u džematu. Taj detalj mi je bio težak, ali i mnogi drugi. Bude teško, ali one su te koje su nam dale snagu da se borimo i ne predajemo. Da smo čekali da neko za nas to riješi, ne bi dočekali. To je svakodnevna borba, nadam se da će biti bolje.
Preporod.info: Ovaj svijet napušta sve više Srebreničkih majki. Hatidža Mehmedović, Nura Alispahić neke su od njih. Vi ste svjedok njihovog ispraćaja na bolji svijet. No, je li teško kada se u kabur spuštaju majke, koje nisu dočekale da nađu kosti svojih sinova, a to im je bila jedina želja na ovom svijetu? Kako je gledati kolektivne dženaze u Srebrenici, a znati da pronađene posmrtne ostatke nema ko ispratiti od užih članova porodice, majki, očeva….
To su momenti koji su teški i ulaze u najteže trenutke koje sam preživio.
Pomiješane su to emocije. Inače, u Srebrenici smrt je postala radost naših majki. Mi znamo da su to žene koje jedva čekaju da im Allah dž.š. odredi smrt, da se sastanu sa svojom djecom.Dženaza našim sinovima tako za majke postaje radost.
Majka koja dočeka da nađe svoje dijete, ona je u tim momentima radosna. To su te posljedice genocida zbog kojih niko ne smije biti ravnodušan, a posebno ne mi Bošnjaci koji smo tu i imamo emanet da to nosimo.U početku su majke ukopavale 80 posto tijela, pristajale su na dženaze. U zadnje vrijeme naše majke kada pronađu dio djeteta, po nekoliko kostiju, žele da to ukopaju, da imaju svoje mjesto u Potočarima koje će posjećivati. Sve to govori o tim posljedicama i velikom teretu koje one nose. Na tim dženazama sve se pomiješa. Ono što mene svaki put zaboli, jeste to što bi ja, ali i svi, trebali posvetiti više pažnje pisanju, jer svaka majka pojedinačno je priča za sebe, svaka bi trebala da bude zabilježena i da svoju djecu odgajamo prema životima tih naših majki koje svakodnevno umiru, stare.
Preporod.info: Kakao je pandemija korona virusa uticala na aktivnosti u džamijama?
Taj problem je zahvatio cijeli svijet, pa i nas u Srebrenici. Mi smo sredina koja je prilično zdrava, čist je zrak, tako da smo bolje prošli nego veći gradovi. Imamo Dom zdravlja u Srebrenici koji je ozbiljno radio u ovom periodu. Ljekari su tu dali ogroman doprinos, ljudi su bezrezervno pregledani, na vrijeme su uključivane terapije, nisu se plašili da se oni zaraze, a radili su preglede bez zaštitne opreme. Hvala Bogu, nismo imali velikih problema. Ponosnim me čini kao i sve imame, odnos našeg reisa Kavazovića i cijele IZ, koji su pokazali ozbiljnost i stavili zdravlje ljudi iznad svega, prateći sve mjere koje su bile na snazi. Kada sve dođe na svoje, aktivnosti će krenuti kako je bilo i prije, pa čak i bolje.
Preporod.info: Kako promišljaju mladi u Srebrenici koji dolaze na mektebsku pouku, žele li tu ostati i graditi svoj život i svoju porodicu, ili žele da idu? Koliko njih dolazi u džamiju?
Islamsku vjeronauku u našim školama pohađaju sva naša djeca. Želim naglasiti da su čak 75 posto Bošnjaci učenici u osnovnim školama u Srebrenici. Tako da je zanimljivo da na izborima nemamo taj procenat, ali to su sve stvari koje su za analizu. Gdje god djeca imaju mogućnost da dolaze na mektebsku pouku, ona dolaze. Ima mjesta gdje djeca ne mogu doći u mekteb, ali koristimo vjeronauku da im to upotpunimo.
U gradu imamo mekteb gdje rade tri mualima sa tri grupe naše djece, tako da je to na jednom dobrom nivou. Mi ćemo se truditi da to bude još bolje. To su naša djeca koja su se rodila ovdje poslije genocida. Ovo je njihov grad, imaju veliku emociju prema Srebrenici. Djecu učimo da idu na fakultete koji su u blizini Srebrenice, jer oni žele da se kada završe školovanje, vrate ovdje. Ako prepoznamo tu snagu, taj potencijal, onda će dugoročno biti dobro. Do nas je da tim generacijama koje žele da ovdje žive omogućimo uslove. U protivnom će biti teško.
Preporod.info: Još uvijek ima onih koji negiraju genocid, žrtve izjednačavaju sa zločincima, pa čak ih i nagrađuju odlikovanjima. Šta im Vi s tog mjesta poručujete?
Pažnju treba obratiti na dvije stvari. Kroz takve ljude treba da vidimo da su oni budni. Mi smo preživjeli genocid, to je iskustvo ostavilo traumu na čitav naš narod. Ali, ono što treba imati na umu je da ta ideja nije umrla. Mi se trebamo kao narod i zajednica boriti da tu ideju pobijedimo. Svakodnevno vidimo da je živa i da se ona odgaja. Na primjeru kroz Srebrenicu se dalo vidjeti da se to njeguje, prenosi na nove generacije. To je opasna stvar koju ne smijemo ignorisati i zaboravljati.
Druga stvar je da se protiv toga borimo kroz sistem, da se kao žrtve borimo da se zakon protiv negiranja genocida usvoji u ovoj državi, jer je potpuno neshvatljivo da on ne postoji, i da se manje bavimo ljudima koji to negiraju. Mi iz iskustva znamo da kada govorimo o ljudima koji negiraju genocid, pomažemo im da postanu popularniji.
Ako anliziramo najpopularnije političare u RS-u, možemo slobodno kazati da smo ih mi ispromovisali pričajući o njima, oni su tako kod svog naroda porasli.
Ne trebamo se baviti njima, nego suštinom, a to je moguće kroz zakon. Da smo imali zakon usvojen na nivou države ne bismo imali načelnika koji negira genocid, ne bi se mogao kandidirati. Trebamo se baviti suštinom, sistemom, jer kada nema sistema, svako se bori na svoj način. Zato je važno da bar kada je Srebrenica u pitanju postoji taj sistem, ta platforma, krovna organizacija koja mora sve to pokrenuti. Samo ćemo na takav način uspjeti.
