U posljednjim danima međunarodna pažnja je usmjerena na odluku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da posjeti Moskvu 9. maja, povodom obilježavanja godišnjice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Ova najava izazvala je oštre reakcije iz Brisela, posebno zbog aktuelnog rata u Ukrajini i opće evropske politike prema Rusiji. Upravo ta okolnost postavlja posjetu u osjetljiv kontekst, budući da se Evropska unija nastoji distancirati od Moskve, a od zemalja kandidata, među kojima je i Srbija, očekuje se usklađivanje sa zajedničkom evropskom vanjskom politikom.
Glasnogovornik Evropske komisije, Markus Lammert, povodom ove situacije jasno je istakao da Evropska unija ne prihvata normalizaciju odnosa s Rusijom dok traje ruska agresija na Ukrajinu. Poruka upućena Srbiji nije ostavljala prostor za dvosmislenost – ukoliko se Beograd želi pozicionirati kao ozbiljan kandidat za članstvo u EU, mora pokazati jasnu političku lojalnost zajedničkim evropskim vrijednostima.
U svom obraćanju, Lammert je podsjetio da su očekivanja Unije vrlo konkretna. Istakao je da EU želi pouzdanog partnera u Srbiji, koji dijeli njene vrijednosti i sigurnosne prioritete. Posebno je naglašeno da:
-
Odnosi s Rusijom ne mogu biti „uobičajeni“ dok je na vlasti režim Vladimira Putina;
-
Ruska agresija na Ukrajinu predstavlja neprihvatljiv čin koji ne ostavlja prostor za diplomatsku ambivalentnost;
-
Srbija, kao država kandidat za članstvo u EU, ima obavezu da se pozicionira u skladu s principima koje je sama prihvatila podnošenjem kandidature.
Uprkos ovim upozorenjima, Vučić je još 23. aprila najavio da će se pojaviti u Moskvi 9. maja, bez obzira na pritiske i poruke iz EU. Pritom je poručio da nije promijenio svoj stav te da smatra svoj odlazak u Moskvu povodom 80. godišnjice pobjede nad fašizmom legitimnim i simbolički važnim činom. Međutim, ova odluka nije bez težine – jer dolazi u trenutku kada EU aktivno pokušava izolirati Moskvu i delegitimizirati njenu međunarodnu ulogu kroz politički i ekonomski pritisak.
Ovakav Vučićev potez otvara nekoliko važnih pitanja. Prvo, može li Srbija i dalje balansirati između Istoka i Zapada, bez konkretnih posljedica po svoj evropski put? Drugo, koliko će EU biti spremna tolerisati ovakva odstupanja od zvanične evropske vanjske politike? I treće, da li Srbija svojim ponašanjem zapravo odlaže ili sabotira vlastitu evropsku perspektivu?
EU se nalazi u fazi u kojoj pokušava očuvati unutrašnju koheziju i definisati svoj identitet na globalnoj sceni. U tom procesu, politička jasnost i vrijednosna usklađenost postaju ključni elementi odnosa sa partnerima i kandidatima. Ukoliko Srbija nastavi s ovakvom politikom neutralnosti koja naginje ka proruskom stavu, moguće su ozbiljne posljedice, uključujući:
-
Usporavanje procesa pristupanja EU;
-
Gubitak političke podrške iz Brisela i ključnih članica Unije;
-
Povećana izolacija u regionalnim projektima koji se finansiraju iz evropskih fondova.
S druge strane, Vučić očigledno računa na unutrašnju političku korist. Njegova odluka da ne odustane od posjete Moskvi vjerovatno je usmjerena ka domaćoj javnosti, gdje još uvijek postoji jak sentiment simpatije prema Rusiji. Pored toga, Vučić nastoji zadržati diplomatsku ravnotežu u kojoj Srbija ostaje faktor saradnje i sa Istokom i sa Zapadom, iako se ta strategija u svjetlu aktuelnog rata u Ukrajini čini sve manje održivom.
U zaključku, Vučićeva najava putovanja u Moskvu 9. maja dolazi u veoma osjetljivom trenutku za srbijansko-evropske odnose. Dok EU traži čvrstu i nedvosmislenu političku orijentaciju svojih kandidata, Beograd uporno insistira na vlastitom kursu koji često izaziva nelagodu među evropskim diplomatama. Srbija će, ako želi nastaviti putem ka EU, morati jasno definisati svoje saveznike i distancirati se od politika koje narušavaju evropske temelje. U suprotnom, rizikuje da ostane zaglavljena u zoni političke neodređenosti koja ne koristi ni njoj ni njenim građanima.
Ostaje da se vidi hoće li Vučićev potez imati konkretne političke posljedice, ali jedno je sigurno – ovakve odluke postavljaju Srbiju na klizav teren u odnosima sa EU. Zemlje kandidati su dužne pokazati da nisu samo formalno predane evropskom putu, već i suštinski usklađene s njegovim vrijednostima. Ako Srbija nastavi s politikom balansiranja koja u ključnim momentima prelazi granice evropske tolerancije, to bi moglo značiti ne samo usporavanje integracija, već i ozbiljan gubitak povjerenja u njenu političku ozbiljnost i dosljednost.
