Prije par dana spasila sam jedan ljudski život, jednom divnom čovjeku. Za kojeg bih opet bila spremna uraditi sve, ne samo za njeg’ već za bilo koga drugog ko bi se našao u sličnoj situaciji.
Danas sam sa osmjehom otišla da završim privatne poslove. Kažem sa osmijehom jer sam i sama postala svjesna svoje pribranosti i snalažljivosti u nezgodnoj situaciji. Međutim na ovo danas nisam bila spremna.
Sa ocem i tetkom sam otišla u jedno javno preduzeće, tražila sam kancelariju do koje trebam otići dok sam u džepu držala novac kojim sam trebala platiti račune, misleći da je tu najsigurnije. Kako smo pogriješili sprat, držala sam ruke u džepovima i smijala se njima kako traže kancelariju govoreći “Imate vi još stepenica za preći, nema potrebe za smijehom”.
Vadeći ruke iz džepova ispala mi je novčanica od pedeset konvertibilnih maraka, rekla sam tetki odma na hodniku da sam izgubila novac i da idemo potražiti, tu je naišla i gospođa koja je brzo pokupila novac sa poda i skupila u ruci.
Ljubazno sam je zamolila da mi vrati novac, kako bi platila račune. Ali ona je odbila, tvrdeći da je to novac starijeg gospodina sa aktovkom koji je nekako izgleda i kroz nas prošao pa lagano stepenicama otišao na izlaz.
Rekla sam joj ako misli da nije moj, da odemo zajedno do portirnice da vrati gospodinu, vjerujući da bi i on sam došao po to, ali je ona u tom trenutku promjenila mišljenje tvrdeći da je novac njen i da joj mi pokušavamo ukrasti.
Službenici prostorije su zamolili za tišinu i odmah su reagovali, pozvali su portira kako bi on pozvao policiju, da se slučaj riješi.
Dotična je koračala unazad govoreći da smo lopovi i da će nas njen brat ubiti. Prišla sam joj i rekla “Zbog takvih kao vi, omladina nam i bježi iz zemlje, ne mora biti to moje, ali vratite čovjeku onda za kojeg mislite da jeste njegovo”.
Portir nas je izveo vani i otišao pregledati sigurnosne kamere. Njen napad je prešao na mog oca, gledala ga je u oči i pravila “budalom”, vrijeđala je njegovo dijete tj. mene i govoreći mu da je i on isti.
Njene kletve upućene meni su dovele mog oca do suza. Moj otac, bivši borac i logoraš pitao je dotičnu: “Jesam li ja za takve mladost u ratu dao, jesul’ me zbog takvih u logoru držali, jesul’ zbog takvih ljudi nam ginuli?” Njen odgovor je bio, zbog mene niste…
Nakon što je policija napravila zapisnik, uzela izjave od obje strane. Rekli su da idemo u MUP i da će se tamo riješiti. U međuvremenu su pregledali snimke nadzornih kamera i pitali me još jednom kako je izgledala novčanica. Žargonski sam se izrazila da je bila ispod „čekića“, presavijena na četri dijela. Zamolio je gospođu koja je svoj iskaz mijenjala iz sekunde u sekundu da otvori novčanik i preda novčanicu, gdje je našao jonu za koju sam i rekla kako izgleda.
Opet je ona ljudska strana u meni zauzela veći dio, rekli smo joj ako je već bolesna koliko tvrdi i ako joj trebaju lijekovi, trebala je jednostavno pitati. Opet bih joj pomogla, ovakve scene nisu išle joj u prilog, nije trebala kvariti sliku o sebi u mojim očima, ne samo mojim već u očima svih prisutnih.
Klela me da sa tih pedeset maraka ukopam najmilije, da poginem kao i njena kćerka i njen sin. Zar to jedna majka može nekom da poželi? Žao mi je zbog njenog gubitka, ali njene kletve me nisu ni malo potresle, jer znam da sam ispravno reagovala. Nisam joj otimala njeno, a i ako tvrdi da nije moje vrati onda gospodinu za kojeg misliš da jeste. Jer nije mala stvar na današnjem vremenu uzeti nekom novac. Kako kažu svaka marka dobro dođe, takvo nam je vrijeme došlo.freshpress.info Slika: tuzlanski.ba
