U ovim trenucima dovimo jedni za druge, dovimo da ne dočekamo ramazan u ovakvom stanju, bez teravija, mukabela, zajedničkih noćnih namaza, jedni bez drugih, izolovani i udaljeni od najbližih, piše Preporod.
Ako nismo u ovim trenucima poželjeli džamiju, namaz u džematu, skrušeno dovili i osjetili Božiju blizinu, učeći Njegove ajete, te se uplašili hoćemo li u ovakvom stanju dočekati vrijeme teravije i mukabela, onda bismo se trebali zabrinuti prije svega za svoj odnos prema Allahu, dž.š. Ni Muhammed, a.s. nije smatrao da namazi u džematu spašavaju od zaraznih bolesti u vrijeme tadašnjih pandemija i epidemija. Inače, umjesto njegovih uputa kojima nam je kazao da treba razdvojiti bolesne od zdravih imali bismo hadise o kolektivnim dovama i većem broju ljudi u (njegovoj) džamiji. Ipak, iskušenja koja pogađaju ljude mogu biti poseban trenutak za ojačavanje veze s Gospodarem, krenuvši od svijesti da su svi ljudi potpuno ovisni o Stvoritelju. Upravo u ovakvim vanrednim situacijama čovjek može osjetiti Božiju blizinu, draž dove i svjesnost o svojim propustima.
Sejjidu-l-istifgar
Iako postoje dove koje j e Muhammed, a.s. učio i tražio oprost u namazu, istigfar nije mnogo zastupljen u sastavnim dijelovima namaza, u kojem se više potencira slavljenje i veličanje Allaha, dž.š. Stoga, naše slobodno vrijeme, van redovnih namaza, više je posvećeno traženju oprosta. Što je čovjek svjesniji svog stanja na Ovom svijetu to će više slobodnog vremena posvetiti istigfaru. Koliko mi trebamo činiti istigfar teško je odrediti, naročito kada se poredimo s Muhammedom, a.s. koji je kao onaj kome su oprošteni grijesi kazao: „O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu stotinu puta.“
Jedan od najljepših istigfara kojim su se podučavale i najmlađe generacije jeste Sejjidu-l-istigfar, čije ime u prijevodu bi glasilo kao Prvak među istigfarom:
- Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob, ispunjavam zavjet Tebi koliko mogu, Tebi se utječem od zla koje sam uradio, priznajem Tvoje blagodati prema meni, i Tebi priznajem svoj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe!
Prema predaji (6303) koju bilježi Buhari onaj ko izgovori ovaj istigfar (dovu) ujutro, čvrsto vjerujući u njegove riječi, te umre tog dana prije nego omrkne, on je od stanovnika Dženneta, ako ga kaže u toku noći čvrsto uvjeren u te riječi i umre prije nego svane, pa i on je od stanovnika Dženneta. U islamskoj tradiciji Bošnjaka ovaj istogfar se učio u džamijama poslije određenih namaza kako bi se ljudi podsjetili na ovaj istigfar, a mladi ga naučili.
Tirmizi bilježi predaju prema kojoj je muslimanima data blagodat da neće biti kažnjen sve dok je da je Muhammed, a.s. među njima te dok oni čine istigfar. Stoga je poručio:
- Pa kada ja preselim, ostaje vam istigfar do Sudnjeg dana.
Postoje različiti istigfari koje je Poslanik, a.s. učio, a neki do lakših za izgovor jesu: Estagfirullah, (Oprosti mi Allahu); Estagfirullahe ve etubu ilejhi, (Oprosti mi Allahu i primi moje pokajanje); Estagfirullahi elezi la ilahe illa huve El-Hajjul El-Kajum ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od Onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega); Allahummegfr li; Allahummagfir li verĥamni, ve´afini vehdini, verzukni (Allahu moj, molim Te oprosti mi, smiluj mi se, zaštiti me, uputi me, i opskrbi me) itd. Međutim treba imati na umu da je pri traženju oprosta važna i svijest o tome te je dozvoljeno da čovjek svojim riječima traži oprost kako bi bio svjesniji izgovorenih riječi. Na kraju, sjetimo se dove koju smo često učili tokom agresije na BiH, a učili su je, kako nalazimo u starijim brojevima Preporoda, i vjernici u muslimanskim zemljama upravo kako bi nama ovdje u Bosni Allah, dž.š. pomogao. Riječ je o kunut-dovi, navedeno je u tekstu Preporoda. hayat,ba
