Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba
Prenosi se da je poznati islamski učenjak, Ebul-Me’ali el-Džuvejni, na smrtnoj postelji govorio: ”Volio bih umrijeti na vjeri starica iz Nišapura.” U drugoj predaji navodi se da je rekao: ”Prošao sam kroz duboko more, udaljio se od sljedbenika islama (tj., od učenjaka ehli sunneta) i njihove nauke, i upustio se u ono što su mi zabranjivali. A sada, ako mi se moj Gospodar ne smiluje, pa teško tebi Ibnul-Džuvejni! I evo me, umirem na vjeri moje majke!” (Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, IV/73.; Bejan et-telbis el-džehmijje, I/407.)
Ove riječi zaslužuju da o njima duboko razmislimo, pogotovo ako znamo da je imam El-Džuvejni bio jedan od predvodnika škole spekulativne teologije (ilmul-kelam). Ove njegove riječi posebno su važne i znakovite zbog toga što ih je izgovorio neposredno pred smrt i što one odražavaju neopisivu zbunjenost, strah, neizvjesnost i tjeskobu, te želju da umre na vjeri starica iz Nišapura, odnosno, na vjeri svoje majke.
Dakle, nakon života provedenog u dugim raspravama, nakon uronjenosti u dubine filozofije, nakon što je shvatio da ga je njegov razum, kojeg je toliko preferirao u svojim teološko-filozofskim raspravama, ipak obmanuo, on je na samrti poželio da je živio islam u svoj njegovoj jednostavnosti i da je umro na tome, daleko od kompleksnosti i zamršenosti filozofije i spekulativne teologije.
Slične riječi pripisuju se još jednom velikanu islamske misli, Fahrudinu er-Raziju, autoru znamenitog tefsirskog djela Mefatihul-gajb (Ključevi nevidljivog). Naime, spominje se da se na jednom od njegovih putovanja u Nišapur mnoštvo ljudi okupilo oko njega da se okoriste njegovim znanjem, pa je jedna muslimanska starica upitala: ”Ko je taj oko koga su se okupili toliki ljudi?” Rekli su: ”Ovo je Fahrudin er-Razi koji je prikupio hiljadu dokaza o postojanju Allaha.” Starica je na to rekla: ”Da nije imao hiljadu sumnji u svom srcu, ne bi mu trebalo hiljadu dokaza.” Kada je Fahrudin er-Razi čuo šta je rekla ova starica, rekao je: ”Gospodaru moj, podari mi vjerovanje (iman) muslimanskih starica!”
A u djelu Lisanul-mizan navodi se da je rekao: ”Ko se pridržava vjere muslimanskih starica, on je uspio.” (Hafiz ibn Hadžer el-Askalani, Lisanul-mizan, IV/427.)
Priča o Fahrudinu er-Raziju i muslimanskoj starici je zapravo priča o iskrenoj vjeri (iman) i istinskom ubjeđenju (jekin). Kao da su ova dvojica islamskih velikana htjeli da nam kažu da je vjera muslimanskih starica lahka, jednostavna, čista, ona izvire iz srca i ne izaziva ni najmanju sumnju. I ovdje se ne misli samo na akaidsko ili doktrinarno uvjerenje, već na široki i sveobuhvatni koncept koji znači vjerovanje u ideju i prihvatanje te ideje (tj., Allahove Objave, Kur’ana i Sunneta) kao jasne i nepobitne istine.
Kakva je šteta u tome što ova mudra i bogobojazna starica nije znala hiljadu naučnih i drugih dokaza o postojanju Allaha, kada svaki otkucaj njenog srca i svaki zglob na njenom tijelu to potvrđuje i vjeruje u to, i sav vazduh koji njena pluća udišu to zna, a ptice, planine i rijeke Ga slave i potvrđuju Allahovu jednoću.
Priča o muslimanskoj starici i snazi njezinog ubjeđenja i imana, nipošto ne negira ulaganje truda u traganju za znanjem i istraživanjem. Jer, vjera u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, zasnovana je na znanju i jasnoj spoznaji (besira), i ona je kompatibilna sa zdravim razumom i čistom ljudskom prirodom (fitra). Geslo svakog muslimana i muslimanke je: “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!” (Ta-ha, 114.) Međutim, znanje se u islamu ne ograničava samo na materijalnu stranu i ono nije samo sebi svrha. Islam naređuje da se uči, čita i poučava u ime Boga, jer je samo učenje u ime Boga graditeljsko, a svako drugo učenje je na kraju rušilačko, makar donosilo privremenu i trenutnu korist.
Prenosi se da je hazreti Omer, radijallahu anhu, pričajući jedne prilike o kipovima, rekao da bi Arapi, kada bi se u toku putovanja pokretali sa jednog mjesta, uzimali kip koji je bio najljepši, a ostale su odbacivali, pa je upitan: ”Zar oni nisu imali pamet?” Hazreti Omer, odgovorio je: ”Imali su pamet, ali nisu imali uputu.”
Pamet i znanje bez upute i morala ne znači ništa. I istinska spoznaja i čvrsto ubjeđenje ne može se postići bez upute od Allaha, bez koje ljudski um i ljudska priroda lahko skrenu sa ispravne staze na stranputicu koja je u znaku idejne i moralne devijacije i izopačenosti, čemu danas svjedočimo.
Allahova Objava i uputa poštedila je čovjeka idejnog i moralnog lutanja, sumnji, zbunjenosti i nesigurnosti, i onaj ko na svom putu traganja za znanjem i spoznajom zanemari Objavu, kod njega se neće povećati ništa osim sumnji i zbunjenosti, i na kraju svoga puta i intelektualne avanture, kada mu smrt pokuca na vrata i kada shvati da je došao kraj njegovom životu, poželjet će ono što su poželjeli i veliki muslimanski filozofi Ebul-Me’ali el-Džuvejni i Fahrudin er-Razi, da umre na vjeri muslimanskih starica.
Stoga su islamski učenjaci, imami i predvodnici ovoga ummeta, usmjeravali ljude koji su filozofiju pomiješali sa vjerom (akida), da se vrate vjeri običnih ljudi, vjeri koja se prenosi i ponavlja, riječju i djelom, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prve generacije muslimana, vjeri koja je podjednako shvatljiva i prihvatljiva svim ljudima, od vladara do čobana, od najvećih učenjaka do nepismenog starca ili starice koji su svoj život živjeli i proživjeli u pustinjskim šatorima daleko od očiju javnosti.
Vjeri koja je zasnovana na istinskoj spoznaji (besiri) i znanju, ali i na praktičnom djelovanju i njenoj primjeni u životu, jer se vjera ne prima bez djela, kao što se ni dobra djela ne primaju bez iskrenog vjerovanja u Allaha.
Vjeri koju danas na najbolji način potvrđuju i prezentiraju muslimani Gaze. Jer, ono što se danas dešava u Gazi i što pokazuju njeni stanovnici, svi redom, mudžahidi, muškarci i žene, starci, starice i djeca, jeste veličanstveni prizor i slika iskrenog vjerovanja i istinskog ubjeđenja, dostojanstva, ponosa, sigurnosti i pouzdanja u Allaha i Njegovu pomoć i pobjedu, tako da je Gaza danas u fokusu svjetske pažnje i cijeli svijet se divi njenom hrabrom i ponosnom narodu, jer se nalazi pred historijskim modelom sa svim značenjima islama (vjera, moral, zakonodavstvo, opće ponašanje i odnos prema životu i ljudima), na koji ljudi (muslimani i nemuslimani) gledaju s divljenjem i poštovanjem.
Takvo divljenje prema vjeri islamu i njenim fascinantnim efektima, nisu izazvali ni muslimanski filozofi, niti pak islamski učenjaci, već mudžahidi i obični muslimani Gaze. Stoga, kao što su Ebul-Me’ali el-Džuvejni i Fahrudin er-Razi s divljenjem gledali na vjerovanje (iman) starica iz Nišapura i molili Allaha da ih usmrti s takvim vjerovanjem i ubjeđenjem, mi s divljenjem i ponosom gledamo na postojanost u vjeri muslimana Gaze i kažemo: ”Gospodaru, podari nam vjerovanje (iman) mudžahidâ, staraca, starica i djece Gaze!”
