U prodavnici, medju izlozima robe, trazila je ulje… najednanput ugledala je jednog izuzetno starog covjeka, sigurno je preko 90 godina. Osjecala je sazaljenje prema njemu… isto ono sazaljenje, koje je osjecala svaki put kada bi ugledala stare osobe… tako su prijatni… blagi… i iz nekog razloga mislila je da su te stare osobe tako dobre, bliske Allahu – Blagom, Milostivom, Onome Koji je cist od mahana, Onome Koji mnogo poklanja, Silnom, Plemenitom…ali…
“Zdravo!” Tu s njezine lijeve strane, stajao je upravo taj starac, kome je tijelo drhtalo od starosti, a ledja su mu bila povijena. U ruci mu je bio stap.
“Zdravo!” odgovorila je sa osmijehom na licu, okrenisvsi se citavim tijelom prema starcu… jer… tako je radio i nas voljeni poslanik Muhammed s.a.w.s…. Allahov poslanik – najbolji covjek koji je krocio ovom Zemljom – najbolje stvorenje, uzor covjecanstvu u samilosti i prastanju, dobroti i mudrosti. Bila je radosna, jer je rado zeljela pomoci staroj osobi… jer, mozda mu je potrebna pomoc da nadje odredjenu namirnicu… mozda zeli da nadje voce? Ili mozda da mu procita sta stoji na etiketi, kolika je cijena? Ili mozda da mu dohvati odredjenu namirnicu koja stoji visoko na polici…?
“Govoris li svedski?”
“Da”, odgovori ona, jos uvijek sa osmijehom na licu, ali je osjetila da joj se neki neugodan osjecaj privlaci… dobila je osjecaj da tom starcu ne treba pomoc da procita cijenu na etiketi ili da nadje odjeljenje za voce… a taj osjecaj se ipak ostvario kada joj je starac rekao:
“Znas sta je, mislim da bi se ti sigurno odlicno uklopila u drustvo u Saudijskoj arabiji ili negdje drugo – ali ne ovde. Ne u Svedskoj.” Iznenadjena je… kako jedna osoba koja je zivjela skoro jedno citavo stoljece i ciji se zivot blizi kraju, ima vremena i snage da se brine o njezinoj odjeci… da nije spoznao Allaha, Jednog, Jedinog, Uzvisenog, Koji obilnu opskrbu daje, Koji sve rjesava i otvara, Koji sve cuje, Koji sve vidi, Koji pazi i uzdrzava, Koji obracun svodi… u sta je potrosio vrijeme – skoro citavo stoljece…?? U sta ga je ovaj covjek potrosio…?
U sebi je pomisljala: “Zar ovo nije slobodna Zemlja, gdje covjek ne ugnjetava zenu i gdje joj ne govori kako ce se odijevati…?” Sama sebi se nasmijala na ovu besmislenu situaciju: “Slobodna Zemlja u kojoj su zene slobodne tako sto im muskarci govore kako trebaju da se skidaju i razgolicavaju.”
Uzvratila mu je osmijehom – jer to je bila toliko stara osoba da prema njemu nije osjecala nista do sazaljenja – bez imalo oholosti… malo je rastuzena da je taj starac zloupotrijebio toliko vrijeme koje je dobio a sad se priblizava kaburu i susretu sa Allahom, Pravednim, Dobrim, Koji je o svemu obavijesten, Onome koj prasta, Onome koji cuva, Onome Koji motri na svaki pokret, Velikim… priblizava Mu se sa zatrovanim srcem punim predrasuda i ogorcenja. Tada mu je rekla:
“Znaci tako… Hvala sto si iznio svoje misljenje. Ali mogu li ja da pitam tebe nesto?”
“Da, da.” Taj stari covjek nije nikada citao o covjeku koji je najvise volio, koji je imao najplemenitije osobine, koje su sabrane i uljepsane do kraja, u njegovim plemenitim grudima – Allahovom posljednjem poslaniku citavom covjecanstvu – Muhammedu s.a.w.s. Ne, on nije nikada upoznao najbolje stvorenje koje je imalo najplemenitije osobine; tada joj je odgovorio, ledjima skoro potpuno okrenut od nje…
Osjeca sazaljenje prema starcu. Sigurno nije lahko zivjeti bez merhameta u grudima prema Allahovim stvorenjima.
“Da li bi to isto rekao kaludjerici? Uklapali se ona u Svedsku?” Bila je stvarno radoznala i zeljela je da cuje odgovor…
“Paaa…” nakon krace tisine starac se promjeni i napola se okrenu prema njoj i rece: “Pa, mislim da se i ona uklapa negdje u katolickim zemljama – ali ne ovde.” Nije vise imala nista da kaze. Onaj neugodni osjecaj koji ju je bio namalo napustio, se ponovo povrati. Sjetila se zlostavljanja iz 1998 godine, u istom gradu… te misli joj se povratile… slike i zvukovi se prisijavaju jedno uz drugo. Pomisli: “Idi sada.” Taj starac je sigurno nije zlostavljao fizicki i nije se izrazavao istim rijecima, ali smisao je bio isti. “Idi sada odavde!” n-um
