“Na početku večerašnjeg obraćanja želim prvo posebno da pozdravim naše hrabre Bosance i Hercegovce koji su ovdje večeras sa nama.
To su ljudi koji su proteklih dana svojom humanošću, požrtvovanošću i srcem pružali ruku spasa unesrećenom stanovništvu Republike Turske, a koje je stradalo u katastrofalnim zemljotresima.
Bosna i Hercegovina je ponosna na vas. Svi zajedno pokazali smo solidarnost sa unesrećenim stanovništvom Republike Turske, ali vi koji ste otišli na lice mjesta učinili ste najteži dio posla.
Hvala vam! Hvala vam što vašim svakodnevnim aktivnostima nesebično doprinosite bosanskohercegovačkom društvu u rješavanju teških i nepredviđenih situacija.
Uvažene ekselencije,
dame i gospodo, građani Bosne i Hercegovine….
Prije tačno trideset i jednu godinu, izjašnjavanjem građana na referendumu, Bosna i Hercegovina otpočela je svoju borbu za nezavisnost i suverenitet koja još uvijek traje.
Protivnici nezavisnosti i postojanja Bosne i Hercegovine, ni oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu, nisu ostvarili svoje ciljeve. Bosna i Hercegovina je opstala u svojim prepoznatljivim međunarodnim okvirima, uprkos svemu, pa čak i uprkos tzv. međunarodnoj zajednici.
Oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu jeste prestala potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali politička još uvijek traje. Iz toga proističe logičan zaključak da borba za nezavisnost i suverenitet još uvijek traje.
Obrisi te borbe u posljednjim godinama, pa čak i u posljednjim mjesecima, naročito su vidljivi. Nažalost, naša država sada nije suočena samo sa velikodržavnim aspiracijama susjeda i njihovim, rekao bih tradicionalnim pokušajima podjele Bosne i Hercegovine, nego i sa neprimjerenim stranim intervencionizmom koji nam je možda u početku izgledao zbunjujuće, čudno, gotovo nevjerovatno. Toliko zbunjujuće, čudno i nevjerovatno da čak mnogi nisu željeli da vjeruju svojim očima. Onda su se pojavila logična pitanja gdje to odjednom, a zapravo nije odjednom, jer sjetimo se iskustva rata, nestadoše ljudska prava, jednakost, demokratski standardi, demoratija uopće? Gdje nestade međunarodna podrška suverenitetu Bosne i Hercegovine, pa nam sada ti lažni prijatelji sa susjedima uzimaju mjeru.
Priroda tog intervencionizma i rješenja koja se nastoje nametnuti u suprotnosti je sa svim demokratskim standardima, ali i u suprotnosti sa prvomartovskim opredjeljenjem Bosanaca i Hercegovaca o jednakosti svih građana i naroda koji žive u ovoj zemlji. Način na koji se ta rješenja, mimo volje građana Bosne i Hercegovine, nastoje nametnuti drzak je i bezobrazan.
U svojoj osnovi ona negiraju pretpostavku bilo kakve nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine kao države. Građani Bosne i Hercegovine najvećim dijelom sa negodovanjem gledaju na takvo tretiranje Bosne i Hercegovine. Takvo političko djelovanje sigurno će se jednog dana naći pred stubom srama i pred sudom istorije. Nažalost, nekada stvari u Bosni i Hercegovini izgledaju kao malo dotjerana, ušminkana repriza okrutne i krvave stvarnosti i dešavanja kroz koja smo već prošli u ratu!
Sjetimo se samo embarga na oružje braniocima Bosne i Hercegovine, kukavičkog podmetanja podjele države kroz tzv. mirovne planove i pregovore. Danas nam nude embargo na demokratiju i poštivanje osnovnih ljudkih prava, navodno pomirujuće dogovore i planove koji u konačnici idu ka potpunoj razgradnji bosanskohercegovačkog društva sa izvjesnom podjelom zemlje kao krajnjim rezultatom. Međutim, to uopće nije razlog za bilo kakvu vrstu pesimizma a kamoli defetizma.
Borba za nezavisnost i suverenost u periodu od 1992. do 1995. godine jeste bila sveopšta borba ljudi koji nemaju druge domovine, ljudi koji samo brane svoje, a za tuđim ne posežu. Tu borbu su iznijeli građani Bosne i Hercegovine, pripadnici svih njenih etničkih, vjerskih ili drugih identiteta, a ne naši lažni prijatelji.
I današnje iskreno zalaganje za nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine je prije svega stvar uvjerenja i svijesti Bosanaca i Hercegovaca, koji nemaju dilema šta je i čija je Bosna i Hercegovina.
U oružanoj borbi, odnosno odbrani nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine učestvovali su samo oni koji se identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom, a oni koji se ne identificiraju su je napadali.
Naravno, ni danas se ne možemo osloniti na one koji se ne identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom, ali ne možemo ni na one koji stavljaju znak jednakosti između ove dvije kategorije, pravdajući takav stav navodnom političkom korektnošću, kako već vole da je zovu. Taj znak jednakosti stavljaju i pojedini strani zvaničnici koji nam poručuju da je za opstanak i vitalnost Bosne i Hercegovine od presudnog značaja da oni upravljaju mjestima donošenja odluka, i da bi trebalo da povjerujemo kako je njima više stalo do Bosne i Hercegovine nego nama samima.
Upravo je takav red i poredak danas u Bosni i Hercegovini uspostavljen. Takav poredak usmjeren je i protiv nezavisnosti i protiv suverenosti Bosne i Hercegovine. Takav je, da ga se ne može nazvati drugim riječima do onim koje ću samo zbog svečanosti ovog trenutka prećutati.
Međutim, kao što sam već rekao, to svakako nije razlog za bilo kakav defetizam i pesimizam nego baš suprotno, razlog za borbu. Dobro je što su najzad prevaziđene određene iluzije. Dobro je što konačno znamo ko je za stvarnu nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine, a ko smatra to da o našem zakonodavstvu treba da odlučuju stranci i vlade susjednih zemalja. Dobro je što smo konačno utvrdili mjesto u kojem se susrećemo, ali i ono mjesto u kojem se razilazimo.
Stoga, lišeni tih iluzija ne trebamo niti možemo biti tužni i potišteni, nego upravo radosni. Radosni zbog toga što se magla razišla i što jasno vidimo ko je ko. Radosni zbog toga što konačno znamo na koga, u aktuelnim i budućim borbama za nezavisnost i suverenost možemo računati, a na koga ne, i na kraju radosni zbog toga što znamo da ne pobjeđuje masa neodlučnih koji se kolebaju, nego pobjeđuju oni koji su odlučni i koji znaju šta hoće.
Mi ćemo se nastaviti boriti za nezavisnost i pravno kao što to radimo, i politički, ali i na svaki drugi način jer više nemamo izbora. Jednom kad smo zakoračili, nema povratka.
Niko ko je osvojio slobodu ne prepušta je dobrovoljno. Nekad nam se čini da bi nas pustili na miru kada bismo odustali od nezavisnosti. Ne bi, samo bi nas još gore progonili. Oni koji danas misle da će ih pustiti na miru, ako im se pokore, grdno se varaju, njih će još više progoniti.
Pobijediti će oni koji znaju čija je Bosna i Hercegovina, a naša i samo naša jeste. Oni koji su odlučni, a ne oni koji se nalaze u moru lažnih dilema. Pobijediti će oni koji se sa Bosnom i Hercegovinom u potpunosti identificiraju, jer oni znaju kakvu Bosnu i Hercegovinu hoće. Slobodnu i demokratsku, zemlju jednakih ljudi, zemlju reda i ljudskih prava!
Sretan nam svima 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!”
senzor.ba
