Gdje postoji volja, postoji i način. Riječi su ovo Almire Hasić, diplomirane socijalne radnice i majke kojoj potpuno oštećenja vida nije bila prepreka u ostvarenju ovih ciljeva.
Hasić je rođena s malom kilažom te je zbog toga morala biti u inkubatoru. Rezultiralo je to gubitkom vida, ali ne i volje i želje za životom. Priznaje da nije bilo jednostavno, ali njen ‘pogled’ u svijet bila je njena porodica.
Smatram da je porodica ta od koje potiče proces socijalizacije. Na početku osnovne škole roditelji su sve prilagodili mojim potrebama. Nosili su Brajevu mašinu iz Lukavca u Tuzlu, mijenjali po dva gradska prevoza. Morali su da podnesu žrtvu kako bi se to sve uspostavilo – prisjeća se Hasić.
Školovanje je nastavila u Centru za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu. Potom završava medicinsku školu, a kao kruna njenog truda i rada stigla je diploma socijalne radnice.
U novu sredinu sam došla kao djevojčica od deset godina. Takav sam tip da nijednog trenutka nisam odstupala od druge djece, igrala sam se s njima čak i žmire i raznih igara koje su voljeli. Bilo im je zanimljivo da se sakriju, a ja da ih tražim. Roditelji im nisu mogli objasniti moj problem, pa su oni to sami istraživali kroz igru sa mnom – priča nam.
Almira prihvata sebe, svoje stanje i 2018. osniva udruženje ‘Samostalni korak’ koje ima za cilj kreiranje uslova za poboljšanje života osoba sa invaliditetom kroz rad s pojedincima i njihovom socijalnom sredinom.
Kada osoba prihvati sama situaciju u kojoj se nalazi, lakše je da je prihvate i drugi. Svjesna sam vlastitih vrijednosti. Ako ne mogu da vozim auto, mogu da pišem projekte, mogu da radim ko socijalni radnik, mogu da pružim podršku i savjet drugim ženama koje se susreću s određenim preprekama – istakla je.
Iza njih je 16 uspješnih projekata, a inicijativa ‘Majka je stub porodice’ bit će usmjerena na to da se dugoročno sistemski riješi podrška majkama s invaliditetom. Upravo majčinstvo Hasić smatra svojim najvećim životnim uspjehom.
Moja kćerka Alma je jedna fina djevojčica koja svijet osoba s invaliditetom bolje razumije nego što ja to mogu da zamislim. Obilježavam igračke bojama, trudim se da platim nekoga da odemo na planinu. Iskreno, nisam je sama vodila u park jer ne želim da glumim heroja nauštrb njene sigurnosti. Ali, koliko god da je teško, majčinstvo i ljubav koju osjećam prema njoj jača od svih prepreka – kaže Hasić koja svaki dan vidi kao priliku za novi početak.
Osobe s oštećenjem vida ne žive u mraku. Mrak je u duši. Svjetlo duše je najbolja osobina čovjeka – zaključila je.
(E.Medić) hayat
