Halal zarada, strpljenje i dova: priča o Begajeti Nukić koja je hadž ostvarila vlastitim radom
Među ovogodišnjim bosanskohercegovačkim hadžijama nalaze se ljudi različitih godina, životnih okolnosti i sudbina, ali ih je na svetom putu u Mekku povezala ista čežnja: ispunjenje pete islamske dužnosti. Iza svakog od njih stoji posebna priča, a neke od tih priča nose dodatnu težinu jer govore o upornosti, odricanju i vjeri koja je ostala postojana i u najtežim trenucima života.
Upravo takva je i priča Begajete Nukić iz Skejića kod Srebrenice, žene koja je hadž financirala od vlastitog rada, ne želeći da joj u tome pomognu ni djeca, ni tuđa sredstva, ni novac koji nije sama zaradila.
U islamskoj tradiciji hadž nije samo putovanje, nego duboko duhovno iskustvo i jedan od stubova vjere, namijenjen onima koji su fizički, materijalno i duhovno spremni za taj čin. Posebnu vrijednost u toj pripremi ima i pošteno stečena zarada, odnosno halal imetak, iz kojeg se finansira odlazak u Mekku.
Za mnoge vjernike to nije samo formalni uvjet, već i pitanje unutrašnjeg mira: želje da se na sveta mjesta krene bez tereta nečega što nije stečeno poštenim putem. Begajetina odluka da hadž plati novcem zarađenim vlastitim rukama zato nosi i snažnu poruku o dostojanstvu, istrajnosti i ličnoj odgovornosti.
Begajeta Nukić je 2013. godine zasadila malinjake u Skejićima kod Srebrenice, vjerujući da će njen rad, uz strpljenje i trud, jednog dana donijeti plod ne samo u poljoprivrednom, nego i u životnom smislu. Kao i mnogi mali proizvođači u Bosni i Hercegovini, i ona se suočila s neizvjesnostima tržišta, padom otkupnih cijena i teškim uslovima rada. Dok su mnogi nakon nekoliko sezona odustali od uzgoja maline, ona je nastavila.
Nije odustala jer je imala cilj koji je bio veći od svake sezonske zarade – željela je sakupiti dovoljno novca za hadž. Kako je sama istaknula, svake godine je odvajala ono što je zaradila, makar se radilo o manjem zasadu od jednog do jednog i po dunuma, i sve je planski čuvala za put koji je sanjala godinama.
U toj odluci posebno je snažna njena principijelnost. Begajeta je, kako kaže, mogla koristiti i sredstva od penzije svog muža, za čijim posmrtnim ostacima traga već tri decenije po bosanskim vrletima, ali to nije željela. Nije htjela ni da joj djeca finansijski pomažu.
Za nju je bilo važno da hadž bude rezultat vlastitog rada i vlastitog truda, da u srcu osjeti da je do tog cilja došla pošteno i sa čistom namjerom. Takav stav danas je rijedak, ali upravo zato snažno govori o vrijednostima koje i dalje žive u mnogim porodicama širom BiH: skromnost, odgovornost i uvjerenje da se duhovni ciljevi najbolje doživljavaju kada su praćeni ličnim zalaganjem.
Njen put do Mekke nije bio običan ni emocionalno lagan. Za osobu koja je preživjela genocid, izgubila brojne članove porodice i provela decenije noseći teret sjećanja, svaki novi korak nosi posebnu težinu. Begajeta nije izgubila samo dom i bližnje; izgubila je djetinjstvo svoje djece, mir svakodnevice i sigurnost koju većina ljudi uzima zdravo za gotovo.
Tokom razgovora o hadžu, vidjelo se da je sama svijest o tome koliko je prošla pogađa i danas. Spominjala je kako su djeca u vrijeme tragedije bila mala, jedno tek četvrti, a drugo šesti razred, što dodatno pojačava dubinu njenog bola. Ipak, unatoč svemu, nije dopustila da je tragedija slomi do kraja.
Vjera i sabur ostali su njeni oslonci, a rad i povratak na rodnu zemlju postali su način da život ponovo izgradi iz temelja.
Povratak u Srebrenicu i obnova života na rodnoj zemlji
Begajeta se nakon svega vratila u Srebrenicu, obnovila kuću i imanje i nastavila živjeti tamo gdje je rođena. Taj povratak nije bio samo fizički čin, nego i poruka da se život, uprkos svemu, može nastaviti na mjestu gdje je bio najteže prekinut.
Za mnoge povratnike u Podrinje, povratak ne znači samo obnovu zidova i krovova, nego i obnovu povjerenja u svakodnevicu, u komšijske odnose, u zemlju koja pamti i bol i nadu. U toj priči Begajeta je primjer osobe koja nije dozvolila da je prošlost potpuno odvoji od zavičaja. Kako sama kaže, nigdje nije ljepše nego na rodnoj grudi, pa je upravo tu gradila novo poglavlje svog života.
Njena priča ima i širi društveni značaj. U vremenu kada se često govori o odlasku mladih, gubitku veze s zemljom i sve manjoj vrijednosti poljoprivrednog rada, Begajeta pokazuje da i mali porodični zasadi mogu biti izvor dostojanstva, discipline i velikih odluka.
Malina je posljednjih godina u BiH za mnoge bila i nada i razočarenje: kada je cijena bila dobra, donosila je prihod, a kada je pala, ostavljala je proizvođače na ivici opstanka. Ipak, za nju ta biljka nije bila samo ekonomska kultura, nego sredstvo da ostvari zavjet prema sebi i svom Stvoritelju.
U tom smislu, njen rad na zemlji dobija skoro simboličan karakter – iz svake berbe izdvajala je dio svoje budućnosti, pretvarajući fizički rad u duhovno ispunjenje.
Ovakve priče podsjećaju da hadž za mnoge vjernike nije samo ukrcavanje na avion i odlazak u Mekku, nego vrhunac dugog puta samoodricanja, štednje i pripreme. U tom procesu jednako su važni i nijeti, i suze, i tiha borba koju malo ko vidi.
Begajetin primjer posebno je snažan jer pokazuje kako se vjera živi ne samo u molitvi, nego i u svakodnevnom radu, u poštenju prema sebi i drugima, u odluci da se ne uzme ono što nije zarađeno vlastitim rukama. Upravo zato njena priča nadilazi pojedinačni slučaj i postaje inspiracija svima koji vjeruju da se strpljenjem i upornošću mogu ostvariti i najudaljeniji ciljevi.
Kada je konačno stigla u Mekku i obavila hadž, Begajeta je, prema vlastitom priznanju, jedva mogla povjerovati da je to zaista ona doživjela. Nakon godina bola, obnove i rada, činilo joj se nevjerovatnim da stoji na mjestu koje je ranije posmatrala samo kao daleki san.
Taj osjećaj zahvalnosti bio je isprepleten sa sjećanjem na sve što je pretrpjela, ali i na sve što je uspjela sačuvati: vjeru, dostojanstvo i spremnost da ide dalje. U njenom slučaju, hadž nije samo završetak jednog životnog cilja, već i potvrda da čovjek, uprkos tragediji, može ostati uspravan i sačuvati svoje vrijednosti.
Priča Begajete Nukić stoga nije samo priča o jednom putovanju u Mekku. To je priča o ženi koja je iz pepela rata, kroz poljoprivredni rad, strpljenje i neodustajanje, stigla do ostvarenja jednog od najvećih životnih snova. Njeno iskustvo govori i o značaju halal zarade, i o snazi povratnika, i o tome koliko je duboka veza između zemlje, rada i vjere.
U vremenu kada se sve mjeri brzinom i lakoćom, ona podsjeća da neke od najvrednijih stvari dolaze upravo iz dugog čekanja, iskrene namjere i ruku koje nisu tražile prečicu. Zato njena hadžijska priča ostaje snažna poruka cijeloj zajednici: ono što je zarađeno pošteno i ustrajno, ima posebnu težinu i pred Allahom i pred ljudima.
