“Ja sam čovjek koji ne može da mrzi. Nikog ne mrzim, uprkos svemu što su mi napravili. Mogu mrziti ideju i nepravdu. Za pravdu mogu poginuti ali ljude ne mrzim”, kaže za N1 hadžija Fehim Habibović, čovjek koji je preživio rat i genocid u Srebrenici, a zatim i više mjeseci logora Šljivovica u Srbiji.
Srebrenica je prije rata bila u vrhu liste razvijenih opština bivše države (deseta u Jugoslaviji, četvrta u BiH) zahvaljujući industriji koja se razvijala, prije svega, na bazi domaćinskog korišćenja prirodnih blaga, ruda, šume i ljekovite vode Guber. Od tih industrijskih pogona danas u Srebrenici ne radi ništa.https://senzor.ba/advokat-cedomir-stojkovic-ubiti-9000-zarobljenih-ljudi-nije-jednostavno-sakriti-da-je-se-to-desilo-je-jos-teze/embed/#?secret=PqEvr5Qc28#?secret=3nEmoTmX8v
Rudnici olova, cinka i boksita se raubuju, šume nemilice sijeku, a Guber voda od početka rata teče u kanalizaciju.
Jedan od velikih pogona je bila i Fabrika akumulatora „AS“ u Potočarima u čijim halama na 120.000 kvadratnih metara površine je tokom rata bio smješten UNPROFOR, a danas su tu uprava, muzej i drugi kapaciteti Memorijalnog centra Potočari.
U toj fabrici, koja je 95% svojih proizvoda, industrijskih akumulatora, izvozila na strano tržište, radio je i Fehim Habibović iz sela Krušev Do. Srebrenica je u to vrijeme prednjačila i po zaposlenosti, jer od oko 37000 stanovnika više od 10.000 je bilo zaposlenih koji su u dvije industrijske zone Potočare i Zeleni Jadar, do posla mahom putovali iz sela i nazad. Mnogima je to zaposlenje bilo razlog da napuste selo i u gradu prave kuće. Fehim je tako, da bi bio bliže poslu u Potočarima, napravio kuću.https://senzor.ba/sprajc-porucio-ani-brnabic-ovcara-i-vukovar-su-toj-vasoj-vojsci-bili-vjezba-za-srebrenicu/embed/#?secret=mm7Ha9TdKT#?secret=X59CW4lwdY
“Rat me zatekao ovdje u Potočarima. Jedanaest godina sam radio u Fabrici akumulatora i te 1992. godine 10. aprila sam odradio svoju posljednju šihtu. Ja sam radio do tog posljednjeg dana, mada još na petnaestak dana prije toga, svi radnici srpske nacionalnosti i jedan broj nas Bošnjaka su napustili i nisu dolazili na posao. Posljednjim autobusom koji je bio pun ljudi otišao sam i ja u svoje selo Krušev Do računajući da će se to ludilo brzo završiti i da naće biti rata. Žene i djeca su mi tri dana prije nekim kamionom otišla u selo”, kazuje Fehim.
Počeo je rat koji je Fehim proveo u Krušev Dolu učestvujući u odbrani sela. Mještani su uglavnom bili na linijama, držali straže, dok većih sukoba i napada na sela Luka i Krušev Do nije bilo sve do pada Srebrenice. Ova dva susjedna sela su od grada udaljena 55 kilometara i nalaze se u bespuću planine Sušice nad kanjonom rijeke Drine
“Nas je sačuvao strah jer na početku se pronijela vijest da je ovdje 3000 „zelenih beretki“, što naravno nije bilo tačno osim što je, kako se rat rasplamsavao došlo i kod nas dosta izbjeglica iz Višegrada i gornjeg Podrinja. Bilo je i dosta lošeg, jer je zavladala velika glad. Ja sam osam puta silazio u Srebrenicu tražeći hranu, što je bilo vrlo opasno, jer su nam često postavljali zasjede na tom putu”, priča Fehim.
U ljeto 1995. godine pala je Srebrenica, a padala je i Žepa. Kruševci i Lučani, vojnici i civili iskupili su se na Vukeljinom Stanu da vijećaju šta i kako dalje. Imali su tri mogućnosti. Predati se – što nisu htjeli, krenuti u proboj prema Kladnju, a već su čuli šta se desilo sa Srebrenicom, jer je nekolicina ljudi iz Srebrenice uspjela pobjeći do Luke. Treća opcija, za koju se odlučilo njih oko 800, je bila pokušati preko Drine preći u Srbiju, nadajući se da će tamo preživjeti, jer Srbija zvanično nije bila u ratu. Fehim je sa maloljetnim sinom i bratom uspio preći Drinu gdje su bili zarobljeni i odvedeni u logor
“Ne volim se toga ni sjećati, jer kad mi ti dani naumpadnu bude mi teško i po nekoliko dana ne mogu da spavam, jer mi se to zlo vraća u snu. U sedam ipo mjeseci, koliko sam proveo u logoru, preživio sam kao i drugi, mnogo patnje, batina, izgladnjivanja, a neki su i ubijeni. Za 35 dana sam smršao 30 kilograma. Najteži momenat mi je bio kada su me odvojili od sina i brata koje su odveli u drugi logor Mitrovo polje i tek poslije šest mjeseci smo se ponovo vidjeli”, kaže Fehim.
Od avgusta 1995. do aprila 1996. godine kroz logore Šljivovica i Mitrovo polje u Srbiji prošlo je više stotina bošnjačkih muškaraca iz Žepe i Srebrenice. Posredstvom Crvenog Krsta i UNHCR-a većina logoraša deportovana je u zemlje koje su htjele da ih prihvate – u SAD, Australiju, Francusku, Švedsku itd. Jedan broj ostao je u logoru da bi njih 220 bili vraćeni u Bosnu i Hercegovinu. Švicarska je prihvatila 12 logoraša među kojima su bili Fehim, njegov sin i brat.
Nakon sedam godina Fehim je prvi put došao u Bosnu i Hercegovinu i u svoj Krušev Do gdje sada sa suprugom Arifom živi od ranog proljeća do kasne zime kada na nekoliko mjeseci odu kod sina koji je sa porodicom ostao u Švicarskoj.
Fehim Habibović ili Hadžija kako ga većinom zovu jer su on, njegova supruga Arifa i većina drugih iz užeg kruga porodice obavili hadž tj. obredno putovanje u Meku i posjetu Kabi što je peti stub islama, starac je svjetlog lica sa koga rjetko silazi osmjeh. On ima lijepu riječ za svakoga. To je čovjek vjere, ugledan i poštovan od svih koji ga znaju, a njih nije malo. Zna svašta da radi i „sve mu basta“ – polazi za rukom, kako kaže narod, bilo da od drveta pravi vile, grabulje, stočiće ili stolice, bilo da vrca med ili peče pitu ispod sača, bilo da komšiji običnim klještima vadi bolesni zub, jer ljekara, apoteke ili prodavnice i drugih pogodnosti civilizacije nema na 50 kilometra od sela Krušev Do.https://senzor.ba/vucic-kritikovao-becirovica-zbog-govora-u-potocarima-sustina-je-da-srbi-moraju-biti-za-sve-krivi-za-sve-odgovorni-drze-se-toga-kao-pijan-plota/embed/#?secret=rGnUwtaOjp#?secret=3SM2Ju1HKV
O tome kako on doživljava julske komemoracije u Srebrenici Hadžija Fehim kaže:
“Žao mi je što se svo to zlo desilo mom narodu, što je nad nama učinjen genocid. Čime smo to zaslužili, zašto se to moralo dogoditi da budu izgubljeni toliki nevini životi, što se nikad ne može i ne smije zaboraviti? Žao mi je što i nakon svih presuda u Hagu neki to neće da priznaju. Zar je to toliko teško pokajati se, izviniti i priznati krivicu kako bi se moglo krenuti u bolju budućnost za sve? Najgore je to što sad djeca koja nisu u to vrijeme bila ni rođena, a danas imaju 28 godina uče lažnu istoriju, uče da mrze. Ja to ne mogu da shvatim niti mogu halaliti, jer samo mojih Habibovića 16 je ubijeno ili 59-toro drugih iz 108 kuća koliko je do rata imao Krušev Do, a koliko je drugih ljudi diljem Bosne nastradalo?”
Marš mira koji se od 2005. godine organizuje svake godine od Nezuka do Srebrenice, on smatra veoma važnim događajem u očuvanju sjećanja na genocid i ponosan je na to što je bio među 33 ljudi koji su još 1996. godine u Švicarskoj organizovali prvi sličan mirovni marš u dužini od 108 kilometara.
O poslijeratnom životu i stanju u Bosni i Hercegovini koje se posebno ovih dana radikalizuje ne voli mnogo ni pričati, vjeruje da pravda može sve pobijediti i da je važno ne mrziti nikoga.
“Ne razum’im se puno u politiku i ne volim politiku, jer danas svaka mraka vodi politiku, kriminalci i ljudski otpad. Nikad ovdje dobro neće biti dok Međunarodna zajednica ne uzme sve u svoje ruke da odradi pos’o, jer ovi se neće okaniti od kriminala dok god postoji neki resurs koji oni mogu prigrabiti i prisvojiti a sve nama, narodu predstavljati da se ‘naši bore protiv njihovih’ za naše dobro. Nema nama napretka u ovoj zemlji dok se ne bude smijenila sva politika i političari od vrha do mjesne zajednice. To se neće desiti ako nam međunarodna zajednica ne pomogne, ako nam zaista misli dobro. Bojim se da ovako samo tonemo u još veću bijedu i siromaštvo u mržnju čiji tragovi će ostati. Ja to ne mogu promijeniti i žao mi je što je to tako. Ja sam čovjek koji ne može da mrzi. Nikog ne mrzim uprkos svemu što su mi napravili. Mogu mrziti ideju i nepravdu. Za pravdu mogu poginuti, ali ljude ne mrzim”, kaže na kraju za N1 hadžija Fehim Habibović.
