Na vrata glavnog imama u Kozarcu, prema najavama, vrlo brzo bi mogli zakucati prijedorski policajci i tužioci. Ne da ga pitaju ko ga je te 1992. godine odveo u logor, već da ga pitaju zašto on, navodno, mrzi Svetog Savu, Srpsku pravoslavnu crkvu, Srbe…
Piše: Almasa Hadžić
“Imam Medžlisa Islamske zajednice u Kozarcu, Amir Mahić, govorom mržnje o Svetom Savi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) povrijedio je sve Srbe…”, poručio je sinoć predsjednik entiteta Rs Milorad Dodik, nadovezujući se na silne osude obraćanja hafiza Amira ef. Mahića iz Kozarca, na hutbi održanoj prošlog petka.
Dodik je opečatio verbalni metak u čelo imama Mahića kojim su ga nanišanili lokalni političko-policijski dužnosnici, jer je, navodno, svojim govorom na hutbi vrijeđao Svetog Savu i SPC, a što je po njihovim tvrdnjama “govor mržnje” koji unosi nemir u “oduvijek mirni i tolerantni Prijedor”.
Onaj ko je preslušao spornu hutbu, mogao je razumjeti da je u njoj bilo govora o Svetom Savi i SPC, ali kroz stavove pisanih djela pravoslavnih autoriteta -istoričara, mislilaca itd.
Opet, onaj, ko je jučer isčitao sva silna saopćenja za javnost, počev od gradonačelnika Prijedora pa do svih mogućih udruženja i organizacija u kojim se hafizovo obraćanje proglašava mržnjom spram SPC i značaja Svetog Save u pravoslavlju, također, mogao je razumjeti da su njihove odapete strijele, grlati pokušaj vraćanja historije 30 godina unazad.
Upravo je to način da se, danas hafiz Mahić, a tada desetogodišnji logoraš iz Trnopolja po imenu Amir, proglasi glavnim uzrokom svih klanja, ubijanja, logorskih mučenja Bošnjaka u Prijedoru koji su 1992. godine počinjeni iz mržnje spram pripadnika vjere kojoj hafiz Mahić pripada i kojoj u rodnom Kozarcu, kao glavni imam, godinama služi
Hafiz Amir ef. Mahić imao je 10 godina kada je u ljeto 1992. godine, sa svojim roditeljima odveden u logor Trnopolje. Nakon mjesec i nešto, pušten je iz logora, dok mu je otac u logoru ostao do dana njegovog zatvaranja.
Nakon agresije vratio se u rodni Kozarac, odlučan živjeti u miru bez obzira što je svakodnevno, kako u Kozarcu, tako i u Prijedoru sretao one koji su hapsili, mučili, ubijali njegove rođake, prijatelje, komšije.
Koliko mu je članova familije ubijeno na prijedorskim stratištima, o tome, hafiz Mahić, nikad ne govori, kao što ne govori koliko je od 2003. godine do danas, klanjao dženaza svojim rođacima, komšijama, porodičnim prijateljima ubijenim od strane onih koji su se zaklinjali u svece i svetost vjere kojoj pripadaju.
Na vrata Medžlisa IZ Kozarac, tačnije glavnog imama hafiza Amira ef. Mahića, prema najavama, vrlo brzo bi mogli zakucati prijedorski policajci i tužioci.
Ne da ga pitaju ko ga je te 1992. godine odveo u logor, već da ga pitaju zašto on, navodno, mrzi Svetog Savu, Srpsku pravoslavnu crkvu, Srbe, a o čemu je ozbiljnu zabrinutost izrazio čak i predsjednik entiteta Milorad Dodik.
Na pitanje Politicki.ba da li je njegova hutba od petka bila obojena govorom mržnje, kako mu to pripisuju politika i nevladina udruženja u Rs, hafiz Amir ef.Mahić, kratko je, sasvim mirno odgovorio.
“Da sam mrzio, nikad se ne bih vratio u Kozarac”.
Našu molbu za dalji razgovor ostavio je “za kasnije”.
U izjavi za Preporod.info (glasilo IZ BiH) hafiz Amir ef.Mahić je naveo kako u problematiziranoj hutbi “shvata da je u nekim zaključcima bio preoštar, ali da nije imao namjeru nikoga uvrijediti”.
politicki.ba
