“Nisam znao da nešto nije u redu sa mojim očima. Malo su ‘ukrivo’. Sve dok nisam došao u kontakt sa drugom djecom u školi”, ovako počinje ispovijest hafiza Nedima Botića, kojom se prisjetio teških trenutaka u djetinjstvu i onoga što je prolazio, samo zato što je imao zdravstvenu manu, piše Hanuma.ba.
Nedim Botić prvi je hafiz u rodnoj Bosanskoj Dubici nakon više od stotinu godina. Tokom svog odrastanja, hafiz je prošao kroz mnoga životna iskušenja, a najteža je bila borba sa bolešću, u jednom trenutku su ga i doktori otpisali.
Godinama je to trajalo, a ove godine se navršavaju pune 24 godine života sa ‘neizlječivom’ bolešću, piše Hanuma.ba.
Tek deset godina nakon što se razbolio ljekari su otkrili da je riječ o upali crijeva (Chronova bolest). To je bila bolest koja nikad nije prepoznata, a samim tim ni ispravno liječena. Prema hafizovim riječima za njega je 2007. godina bila najkritičnija i da su tada ljekari prognozirali da neće preživjeti.
Večeras, na svome Facebook profilu, hafiz je objavio status u kome se prisjetio teškog trenutka u djetinjstvu, trenutka kada su ga ismijavala druga djeca, samo zato jer je imao zdravstvenu manu. Status prenosimo u cjelosti.
“Nisam znao da nešto nije u redu sa mojim očima. Malo su ‘ukrivo’. Sve dok nisam došao u kontakt sa drugom djecom u školi.
Bio je veliki odmor, i izašao sam vani. A jedan dječak se zagledao u moje lice, i vidim kako mu se usne krive u podrugljivi osmijeh.
‘Vidi mu očiju, isti snajperista, hahaha!’
Kako je to glasno rekao, i druga su se djeca okrenula ka meni. I počela se smijati. Stajao sam tamo, na tom dvorištu, a najradije bih pobjegao ili propao u zemlju. Od stida.
Čim sam se osamio, pogledao sam se u ogledalo. U te oči. I misao je došla, pogledaj se na šta ličiš. Od tada pa dugo, dugo, stidio sam se. Ma ne stidio, to je blaga riječ, onaj dječak je mrzio svoj izgled.
Danas, nije tako. Ali trebalo je jako puno da shvatim. Da neke stvari u životu ne biraš. Možda ti se ne dopadaju, ali da sigurno iza njih ima jak razlog zašto su baš takve. I da ih trebaš prihvatiti. A zašto i ne, pokušati te svoje ‘nedostatke’ iskoristiti kao prednosti.
I danas naiđu svakakvi komentari. Pa nekad te pitaju: „Kako si ti učio Kur’an sa takvim očima?“
Onaj koji pita očekuje da idu sad opravdanja, žaljenje nad samim sobom.
A dobije ovo: „Pa znate, ja sam sa ovim lijevim okom učio jednu, a sa drugim gledao drugu stranicu. Odjednom dvije.“
A on zastane, začudi se, pa veli: „Svaka čast, to je super.“
Znam i ja, super je sve šta Gospodar odabere za tebe”, stoji u objavi hafiza Botića. (Hanuma.ba)
