Hasan Nuhanović, svjedok genocida i jedan od najupornijih boraca da se razotkrije istina o stanju u Srebrenici i posebno ulozi UN vojnika 1995. godine, objavio je jako interesantan status, kojeg prenosimo u cjelosti:
“Jedna od najvaznijih fotografija u istoriji Bosnjaka. Snimljena je nakon proboja kolone iz Srebrenice prema Tuzli. Ovdje ne kazem u istoriji Bosne i Bosanaca, sto cesto naglasavam kao imperativ neseg bosanskohercegovackog identiteta koji ukljucuje sve narode u BiH, jer se u ovom slucaju fotografija, kao i sam dogadjaj, odnosi na Bosnjake po vise karakteristicnih elemenata, ukljucujuci dimije koje nose ove dvije mlade zene.
Dakle, nikada nisam saznao identitet ove cetiri osobe na slici ali sljedece je, mislim, jasno: ova dvojica mladih muskaraca su tek stigli nakog proboja iz Srebrenice. Ove dvije mlade zene mogle bi biti njihove supruge, djevojke ili sestre.
One su od njih svojice uzele puske da ih nose kako bi se njih dvojica odmorili.
Zasigurno jedan snazan motiv koji bi slikar Safet Zec mogao pretvoriti u jos jednu umjetnicku kreaciju.
A sama ova fotografija, taj momenat uhvacen i zamrznut u vremenu, je umjetnost.
Ovaj momak lijevo izgleda tako da bi mu Rambo trazio autogram. Ne mislim na misicavost, ili samo na to, vec na cijeli njegov stas, drzanje, kojim on jasno, lezerno emitira jedno samopouzdanje da je spreman nositi se sa svim izazovima koji se njemu, i njegovom narodu, nametnu.
Covjek desno ima isto samopouzdanje sa nesto sjete u liku, zaraslom u bradu koja nije dio njegovog imidza i izbora vec posljedica visednevnog puta kroz bosanske vrleti.
Ovako izgledaju oni koji su upravo prosli kroz pakao ali nisu pri tome klonuli ni duhom ni tijelom i koji su odmah, onako umorni, spremni da nastave svoju borbu na svoj i nas opstanak, nakon kraceg predaha.
Covjek lijevo ima takvu konstituciju koja se formira ne u teretani vec kosenjem i drugim fizickim radom na bosanskim livadama. Nema tu onih ‘tonova” koje “ganjaju” bodi bilderi vec se njegovi misici prirodno uklapaju u ovu pozadinu slike bosanske prirode gdje on izgleda kao dio one planine iza njega.
Dvije Bosnjakinje na slici, u dimijama, isto tako lezerno nose automatske puske kao dio jedne rutine koju je situacija u kojoj se nasao narod kojem one pripadaju postala dio ratnog folkolora kojega one lezerno prihvataju bas tako – kao rutinu i nesto sto se mora i moze.
Vesele su sto su njih dvojica prezivjeli i raduju se zivotu koji je ispred njih.
U ovoj slici, unatoc oruzju, nema smrti, nema straha.
Ima samo taj lezerni stav da je jedna teska epizoda prebrodjena i da se zivot zivi izmedju te strasne epizode i neke sljedece koja vreba iza coska.
A u medjuvremenu, sreca je na njihovim licima. Budi sretan kad god mozes – poruka je koju ja citam sa njihovih lica, u njihovom drzanju, stavu i osmijehu.”- Hasan Nuhanović.
Izvor: cazin.net
