U intervjuu koji je dao za Televiziju E, historičar Milivoj Bešlin iznio je svoja mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, posebno u vezi s djelovanjima Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Prema njegovim riječima, posljednji događaji u BiH predstavljaju najveću političku krizu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dodikovo djelovanje, koje uključuje ne samo retoričko nasilje, već i faktičko nasilje, ozbiljno ugrožava stabilnost, mir i ustavni okvir BiH.
Bešlin ističe da je Dodik, kao jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma, sada taj koji najdirektnije narušava njegovu provedbu, te dovodi u pitanje opstanak države. On koristi nasilje koje više nije ograničeno na verbalne prijetnje, već postaje stvarno, konkretno ugrožavajući mir i sigurnost ne samo Bosne i Hercegovine, već i šireg regiona. Historičar naglašava da je u ovom trenutku najvažniji zadatak međunarodne zajednice, kao i Vijeća za implementaciju mira, da poduzmu konkretne korake kako bi se zaustavilo ovakvo destruktivno djelovanje.
Dodik se, kako Bešlin objašnjava, oslanja na retoričku podršku iz Rusije, ali i na faktičku podršku iz Srbije. Istovremeno, situacija u Srbiji nije nimalo jednostavna, jer Aleksandar Vučić suočava s ozbiljnom političkom krizom. Bešlin smatra da Vučić nastoji prebaciti političku krizu koja pogađa njegovu zemlju na Bosnu i Hercegovinu, kako bi skrenuo pažnju sa unutarnjih problema u Srbiji, poput korupcije i kriminala. Međutim, Vučić je svjestan da njegova strategija ne uživa međunarodnu podršku i da Srbija nije nikakav garant Dejtonskog mirovnog sporazuma, unatoč njegovim pokušajima da predstavi zemlju u tom svjetlu.
Situacija u Srbiji dodatno se komplikuje činjenicom da su građani, posebno studenti i prosvjetni radnici, postali ključna snaga u masovnim protestima protiv vlasti. Bešlin ističe da je ova pobuna izuzetno značajna jer pokazuje veliku solidarnost među različitim društvenim grupama, a naročito među studentima koji se protive autoritarnom režimu. Ovi protesti predstavljaju početak šire građanske neposlušnosti koja je najznačajnija u Srbiji od 1990-ih godina.
Iako Bešlin priznaje da trenutno postoji veliki broj ljudi koji su nezadovoljni vladavinom u Srbiji, još uvijek nije jasno kako će se ova građanska pobuna politički artikulirati. On napominje da protesti nisu vođeni od strane organizacija, već su spontano nastali zbog nezadovoljstva i frustracija građana. U takvim okolnostima, režim je pokušao da smiri situaciju kroz prijetnje, nasilje i manipulaciju, ali studenti i drugi učesnici protesta ostaju čvrsti u svojim zahtjevima.
Prema Bešlinu, trenutna situacija u Srbiji i Bosni i Hercegovini jasno pokazuje da se politički krajevi često ubrzano mijenjaju. U Bosni, Dodikova agresivna politika usmjerena na destabilizaciju države sve više dovodi u pitanje njegovu političku budućnost, dok su u Srbiji nezadovoljni građani već počeli preuzimati inicijativu u borbi za svoje prava. Bešlin naglašava da su ovi događaji povezani i da je vrlo vjerojatno da će krizna politička situacija u Srbiji imati dalekosežne posljedice za cijeli region.
Iako se Vučićev režim bori sa velikim unutrašnjim problemima, Bešlin smatra da je teško očekivati da će on uspjeti iznijeti stabilnost u regionu, pogotovo kada su u pitanju srpske ambicije prema Bosni i Hercegovini. Bešlin također podcrtava da ni Srbija ni Hrvatska nisu garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego su samo bile potpisnice kao učesnici u ratu. Zbog toga bilo kakve političke insinuacije da imaju pravo na donošenje odluka u BiH smatrane su kao neosnovane i protuzakonite.
Na kraju, Bešlin ističe da su današnji politički problemi u Srbiji i Bosni samo odraz šireg problema stabilnosti u jugoistočnoj Europi, gdje se politke koje su nekoć bile popularne i uspješne sada suočavaju s ozbiljnim izazovima.
Za kraj, Bešlin zaključuje da je ključ za stabilnost u regionu u odgovornoj međunarodnoj reakciji, ali i u internim reformama koje bi trebale početi od samih političkih struktura u BiH i Srbiji. Ukoliko lideri poput Dodik i Vučić nastave sa svojim destruktivnim politikama, zemljama neće preostati mnogo prostora za povratak na put održivog razvoja. Međunarodna zajednica mora biti spremna na konkretne akcije koje će osigurati dugoročnu stabilnost, a građani Balkana zaslužuju bolju budućnost, oslobođenu političkih manipulacija i nacionalnih podjela. Ove krize, iako ozbiljne, pružaju priliku za refleksiju i istinske promjene koje mogu oblikovati mirniji i prosperitetniji region, u kojem se poštuju vladavina prava i suverenitet svih zemalja.
