Prije nekoliko dana, sretoh jednog insana koji je već nekoliko godina u penziji. Priča mi kako je on zadovoljan životom i kako je dočekao da Allah svakom pravdu vrati. Ispriča mi, sjećajući se teških dana svoga posla, priču koja može poslužiti kao ibret svima nama, a posebno onima koji na leđima nose teške emanete, emanete tuđeg hakka.
Ovaj insan je godinama radio u jednoj firmi, ali nekoliko godina pred penzionisanje, zamijenili su se direktor firme i njegov poslovođa. S obzirom da je zatvoreno (ukinuto) radno mjesto na kojem je on radio, direktor firme (tačnije direktorica) je njega i nekoliko njegovih kolega prebacila na drugo radno mjesto gdje su obavljali teške fizičke poslove. Novi poslovođa, zajedno sa direktoricom nije imao nikakvo razumijevanje prema već „ostarjelim“ radnicima- već su im svakog dana nalazili nove poslove, teške i za mladiće u punoj snazi.
Radnici su se žalili, tražili razumijevanje, poboljšanje radnih uslova – uzalud. Neki od njih su dobili trajna oštećenja kičme, ili pak zglobova.
Spomenuti insan mi reče kako je, nakon odbijanja svih njihovih zahtijeva i molbi, uputio Uzvišenom Allahu dovu: „Ja Rabbi, Ti im Svoju pravdu dodijeli.“ I kako kaže, bio je ubijeđen da drugačije neće biti. Njegov poslovođa je uskoro obolio od hemoroida. Bolovi su bili toliko jaki da bi udarao glavom od zidove! A nedugo poslije su mu se pojavili i problemi sa kičmom. Subhanallah!
Jednog dana ga je direktorica pozvala da uradi nekoliko poslova u njenoj kancelariji. U jednom momentu je rekla: „Možete li mi molim vas dodati registar?“ On joj je dodao, a ona mu je na to odgovorila: „Već danima me bole zglobovi ruku toliko jako da čak ni registar ili nešto lakše ne mogu držati u rukama.“ Subhanallah!
Nedugo nakon toga, direktorica je dobila smjenu. Gospodar je čuo uzdahe i vapaje Svojih robova. Odazvao im se, i pokazao Svoju pravu onako kako to samo On zna. A teško li se onima koji zarađuju na tuđoj muci, onima koji zloupotrebljavaju druge nepravedno, onima koji čine zulum drugima.
Biti poslodavac, direktor, šef, poslovođa počasno je mjesto na ovom svijetu. Ali, ono sa sobom nosi toliko odgovornosti, toliki teret. Ma koliko nas ponio dunjaluk moramo imati na umu da Neko uvijek nad nama bdije. Da vidi našu pravdu ili nepravdu, i da nas shodno tome nagrađuje ili kažnjava. Možemo misliti da je neki rob slabić, da je star, iznemogao, da nema nikog da se zauzme za njega, da nema vlast niti moć, ali, on ima najboljeg Zaštitnika i najpravednijeg Vladara. Teško se nama ako se njegov Gospodar zauzme za njega i presudi po Svojoj pravdi! A sigurno hoće!
Tuđi hakk, tuđu suzu, tuđi uzdah ne mogu saprati ni stotine namaza, sadaka, vakufa, ili odlazaka na Hadždž. Tuđi uzdah kod Allaha je neopisivo vrijedan, jer, On je Pravedni, Silni, Gordi. On je Onaj koji dodjeljuje apsolutnu pravdu, i to ne shodno znanju ljudi, već shodno Svom znanju o nekom djelu, događaju, o ljudskim namjerama. A On uistinu sve vidi i sve zna.
Halima Lj. n-um
