“U četvrtom razredu osnovne škole, majka me poslala da odnesem hranu mom babi na posao. Dok sam izlazio iz kuće, govorila bi mi: “Idi, da vidiš znoj svog babe!”
Odlazio sam u selo, kod obližnjeg seljaka, gdje je moj babo obrađivao zemlju. Dočekao bi me s osmijehom, dok mu se znoj slivao niz lice. Koža na njegovim rukama bila je ispucala i prekrivena zemljom. Šapnuo mi je na uho: “Vrati se kući i uči, Allahovom milošću, naći ćeš lakši posao nego tvoj babo!”
Trudio sam se svakim danom sve više, pamtio lekcije i sakupljao korisno znanje i dobre ocjene. Znoj moga babe nisam zaboravljao. Svaki put, kada bi me ljenost pokušala savladati, sjetio bih se njegovih ruku, njegovog umora i truda koji je ulagao da bih se ja mogao bezbrižno školovati.
Godine su prošle, a ja sam ubirao plodove svoga truda. Otvorio sam vlastitu, građevinsku firmu. Dunjaluk mi je otvorio svoja vrata, a ja sam sačuvao svoje roditelje teškog posla. Nisam zaboravio mudrost moje majke kada me slala da vidim znoj mog babe.”
(Iz knjige “200 odgojnih iskustava”, autorice Amine Hadžić Jahić)
n-um
