I da se ponovo zapitamo šta i gdje, jesmo li i koliko uspjeli.
Danas kad sam se vraćao kući, na Šipu, u Barama, ispred mog auta je odskočila fudbalska lopta, zakočio sam, a onda je jedno dijete protrčalo za loptom. Pogledao sam na lijevo i imao šta vidjeti: poligon je bio pun djece koja su igrala fudbal. Najednom sam se osjetio sretnim dječakom koji je htio biti dijelom igre. Zaista, najveću sreću djeca osjećaju u svojim igrama. Jer, dječije igre su čiste, a igre odraslih prljave. Dječija, nevina igra je kao molitva – objavio je efendija Velić.
(Amir Saletović) hayat
