Prvi februar od 2013. godine obilježava se kao Svjetski dan hidžaba.
Ovaj datum ustanovljen je na prijedlog studentice Nazme Kan (Khan) iz Njujorka (New Yorka) koja je željela podstaknuti nemuslimanke da na jedan dan dožive iskustvo nošenja hidžaba.
Odlučila se na taj potez nakon što je u Njujorku nakon terorističkog napada 2001. godine doživjela brojne neugodnosti zbog toga što nosi hidžab.
U Bosni i Hercegovini mnoge žene nose hidžab, no, malo je onih koje rade u državnim institucijama s mahramom na glavi. Na adresu Parlamenta BiH, Federalnog parlamenta i Vlade Federacije BiH poslali smo upit na koji niko iz nadležnih službi nije odgovorio, tako da smo ostali uskraćeni za podataka ima li u ovim ustanovama zaposlenih osoba sa hidžabom i koliko.
Istraživanje koje smo proveli pokazalo je da ih u državnoj službi skoro pa nema, odnosno, da ih radi samo nekoliko u odnosu na brojnu administraciju.
Nije Khan jedina koja je imala neugodnosti jer se odlučila da nosi hidžab, koji je u islamu stroga obaveza. Mahrama je nepoželjna i u Oružanim snagama (OS) BiH, što je na svojoj koži najbolje osjetila Emela Mujanović Ova profesionalna vojnikinja zbog odluke da stavi maramu suočila se prije nekoliko godina sa suspenzijom, a potom premještanjem u jednonacionalnu kasarnu gdje “neće nikome smetati”, te uz objašnjenje da krši Pravilnik o uniformi u OSBiH.
I dok u BiH neki “brane” mahramu ženama u pojedinim institucijama i ustanovama, s druge strane, Bosanka Indira Kaljo s nekoliko drugih aktivistica i aktivista izborila se za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA).
Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. godine. Nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla je u Kaliforniju u Sjedinjene Američke Države (SAD). Tu je “zaigrala američku košarku”.
Kaljo je u razgovoru za Preporod.info ispričala svoju životnu priču, otkrivši nam s kakvim se sve “situacijama” sretala nakon što je donijela odluku da nosi hidžab.
Živjela sam jedno vrijeme u Bosni i počela sam razmišljati o hidžabu. To je zapravo bio osjećaj koji je jačao svaki dan, nisam se mogla oduprijeti, posebno ne u tom trenutku. U rodnom gradu, Sarajevu, zaigrala sam košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala moja porodica. Uspješnu sezonu željela sam završiti tako što ću se pokriti, odnosno, staviti hidžab. Nekoliko puta sam to trenerici rekla, međutim podršku nisam dobila. Trenerica mi je rekla: “Ti hoćeš, ali FIBA ne da”. Tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu – priča Kaljo.
Odustala nije, borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u, kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.
Na njihov zahtjev, Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu, jer ih ograničava FIBA. Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org., gdje je skupljen veliki broj potpisa. FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.
Nisam bila sigurna da li će ova inicijativa biti uspješna ili prihvaćena u tako kratkom periodu. Za vrijeme pauze sam otišla u Saudijsku Arabiju i pronašla posao, postala sam direktorica Sportskog odjela za internacionalnu školu u Džedi. U tom periodu, zajedno s prijateljicom, osnovala sam Sportsku akademiju (ARMED), kako bi se djevojčice potakle na bavljenje sportom u Saudijskoj Arabiji. Nakon što je FIBA donijela pozitivnu odluku, razgovarala sam s nekoliko trenera u Evropi, kako bih mogla igrati za njih. Iako su podržavali moje nošenje hidžaba, nisu me mogli zaposliti, jer su se brinuli da bi mogli izgubiti sponzore zbog mog hidžaba. Ovo je, uistinu, bilo poražavajuće, ali me nije spriječilo da nastavim igrati košarku gdje je bilo moguće s hidžabom (na Bliskom Istoku). Nastavila sam igrati u Saudijskoj Arabiji, ali to nije bilo na toliko visokom takmičarskom nivou koliko sam ja to željela. Takmičili smo se na međunarodnom nivou, i to mi je na neki način pokazalo da zaista želim igrati u Evropi ili u Australiji. Naravno, samo ukoliko bih mogla nastaviti igrati s hižabom. FIBA je promijenila pravila, međutim ljudi moraju više razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje – kaže Indira.
Ispričala je i kako Amerika i Amerikanci gledaju na žene sa hidžabom. Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o mahrami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji.
U velikim američkim gradovima, većinom nema velikih problema. Dešava se da povremeno ljudi gledaju, ali nikada ne znamo šta je u njihovim srcima. Nažalost, te priče se ne razlikuju mnogo od onoga što sam ja doživjela u radnom mjestu, u javnosti i sa članovima porodice. Iskreno, iznenađuju me priče o tome šta pokrivene žene prolaze u Bosni. Poprilično je tužno što Bosanke moraju prolaziti kroz nepotrebne teškoće ako odluče nositi hidžab. Da živim u BiH i da se želim baviti ovim sportom, nažalost, ne mislim da bi ijedan tim želio da igram sa hidžabom – navodi Kaljo.
Dodaje da je njoj od velikog značaja bila pomoć prijatelja nakon odluke da stavi mahramu.
Indira Kaljo, prva pokrivena košarkašica: Morate se podsjećati da ste mahramu stavile kako biste se približile Allahu i da ništa u vašem životu – posao, porodica…. ne vrijedi da to žrtvujete, pa čak i ako će vam to stvarati probleme u životu
Moji prijatelji u Bosni i Americi su mi pružili veliku podršku u odluci da nosim hidžab i društvo je generalno pozitivno reagovalo na to. Svakako je bilo komentara kad sam igrala sa hidžabom, ili su ljudi bili zbunjeni i zainteresovni. Na nekim mjestima i u određeno vrijeme sam bila svjesna svog okruženja jer sam nosila hidžab. Iskreno, osjećam kako me ljudi više prosuđuju kao trenericu i igračicu zbog hidžaba, tako da moram raditi više kako bih zadobila poštovanje prema svom znanju i stručnosti na radnom mjestu sada kada nosim hidžab, nego što je to bilo ranije – kaže u razgovoru za Preporod.info ova uspješna i slavna košarkašica.
Otkrila je koje su joj se prepreke našle na putu.
Nisam imala iste prilike kao prije nošenja hidžaba, morala sam ljudima dokazivati ko sam i boriti se protiv predrasuda o islamu koje su ljudi usvojili. Nažalost, ni većina mojih trenera i saigrčica to nisu dobro prihvatili. Često su me pitali zašto sam odlučila da nosim hidžab u igračkim godinama. Posljednjih šest godina čekam da ponovo igram profesionalno i sada ću igrati za Prvu košarkašku ligu Saudijske Arabije i ako Bog da u još jednoj zemlji. Želim završiti svoju profesionalnu košarkašku karijeru sa hidžabom – poručila je ona.
S obzirom da se danas obilježava 1. februar, Svjetski dan hidžaba, svim muslimankama, posebno Bošnjakinjama koje žele nositi hidžab, a boje se to uraditi zbog posla ili školovanja, uputila je poruka da stave mahramu i da se ne boje reakcija.
Vrijedno je svih teškoća kroz koje prolazite. Ja sam pokrivena već šest i po godina i moram priznati da će vaš nivo imana imati uspone i padove, ali se morate podsjećati da ste to uradile kako biste se približile Allahu i da ništa u vašem životu – posao, porodica itd. ne vrijedi da to žrtvujete, čak i ako će vam stvarati probleme u životu. Mislim da je jako bitno ostati vjerna sebi, pokušavati biti najbolja verzija sebe, i okružiti se prijateljima koji te mogu podsjećati i podržavati u danima kada je teško nositi hidžab. “Keep going, you’re not alone, you’re powerful and may Allah accept from you” – poručila je Kaljo na kraju razgovora za Preporod.info.
