Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić nedavno je boravio u Briselu gdje se sastao s visokim evropskim zvaničnicima. Teme razgovora bile su vezane za trenutnu političku situaciju u regiji, a posebno su se odnosile na događanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu. Tom prilikom, prema informacijama koje prenosi novinska agencija Patria, Vučiću je jasno stavljeno do znanja da bi eventualno vojno uplitanje Srbije u sukobe na teritoriji Bosne i Hercegovine moglo imati ozbiljne posljedice po Srbiju, uključujući i dodatni pritisak na pitanje priznavanja nezavisnosti Republike Kosovo.
Prema informacijama iz diplomatskih izvora, Evropska unija je jasno poručila da svaki pokušaj Srbije da se vojno angažuje u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu aktuelnih napetosti i najava o suspenziji nadležnosti državnih institucija u entitetu Republika Srpska, ne bi prošao bez posljedica. U tom scenariju, Srbija bi bila izložena pojačanim zahtjevima da zvanično prizna nezavisnost Kosova, što bi dodatno zakomplikovalo njenu unutrašnju i vanjsku politiku.
Osim situacije u Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica pažljivo prati i proteste koji se već mjesecima dešavaju na ulicama Srbije. Građanski i studentski bunt, koji je do sada bio ignorisan od strane većine međunarodnih aktera, ipak je počeo privlačiti pažnju pojedinih zapadnih zvaničnika. Ovi političari su javno izrazili podršku teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, ali su također dali oprezne komentare na stanje demokratije u Srbiji i val nezadovoljstva građana.
Prema pisanju njemačkog DW-a, postaje očigledno da oslanjanje Evropske unije i međunarodne zajednice na tzv. “stabilokratiju” pod vođstvom Aleksandra Vučića ne daje željene rezultate kada je riječ o dugoročnoj stabilnosti regije. Zbog toga su kontakti između Vučića i međunarodnih dužnosnika postali učestaliji i konkretniji.
Posebno zanimljivo pitanje koje je ponovo otvoreno jeste tema mogućnosti razmjene teritorija između Srbije i Kosova. Iako je status Kosova definisan Ustavom Republike Srbije kao sastavni dio njene teritorije, sve su učestalije inicijative koje idu u pravcu trajnog rješavanja kosovskog pitanja. Ukoliko bi Srbija pristala na ovakvu razmjenu, to bi značilo formalno priznanje nezavisnosti Kosova, što bi imalo duboke političke posljedice unutar Srbije.
Situaciju dodatno komplikuje ponašanje predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji svojim secesionističkim aktivnostima nastoji uključiti Beograd u rješavanje statusa Republike Srpske. Dodik rijetko komentariše pitanje Kosova, ali zato koristi svaku priliku da intenzivira unutrašnju političku krizu u Bosni i Hercegovini, računajući, očito, na podršku iz Srbije.
Takva strategija predstavlja svojevrsnu zamku za Srbiju. Ukoliko bi Beograd otvoreno stao iza Dodikovih poteza i eventualno pokušao vojno intervenirati, to bi značilo direktnu konfrontaciju s međunarodnom zajednicom. Posljedica bi bila neminovna: Srbija bi bila primorana da bezuslovno prizna Kosovo, i to upravo u trenutku kada se činilo da postoji prostor za postizanje kompromisa, posebno u svjetlu promjena unutar nove američke administracije, koja je mogla biti potencijalno spremnija za razgovore o interesima Srbije na Kosovu.
Da bismo bolje razumjeli ključne tačke pritiska s kojima se suočava Srbija, možemo ih sažeti:
-
Vojno angažovanje Srbije u Bosni i Hercegovini – povlači rizik dodatnog izolovanja Srbije i pritiska za priznanje Kosova.
-
Dodikove secesionističke aktivnosti – dodatno destabilizuju regiju i otežavaju položaj Srbije.
-
Protesti u Srbiji – signal su međunarodnoj zajednici o nezadovoljstvu građana i stanju demokratije.
-
Pitanje Kosova i razmjena teritorija – stalna tačka pritiska koja je ponovo u fokusu diplomatskih krugova.
Na kraju, jasno je da se Srbija nalazi u veoma osjetljivoj geopolitičkoj situaciji. Pokušaji balansiranja između unutrašnjih političkih izazova, odnosa sa susjedima i pritisaka iz međunarodnih krugova predstavljaju složen zadatak za Vučićevu administraciju. Svaki pogrešan potez, naročito u kontekstu Bosne i Hercegovine, mogao bi imati dalekosežne posljedice po budućnost Srbije, posebno u pogledu njenog odnosa prema Kosovu i njenog evropskog puta.
U ovom trenutku, od ključne važnosti će biti da vlasti u Beogradu shvate da dugoročna stabilnost regije zavisi od konstruktivnog dijaloga, poštivanja međunarodnog prava i odustajanja od politike podrške secesionističkim potezima u susjednim državama. Samo takav pristup može Srbiju sačuvati od ozbiljnih političkih i diplomatskih posljedica koje bi mogle uslijediti ukoliko bi se odlučila na bilo kakav avanturizam.
