U intervjuu za Slobodnu Bosnu, Nenad Čanak, bivši predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine, komentirao je trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, naglašavajući važnost presude Miloradu Dodiku za budućnost zemlje. Prema Čanku, ako presuda bude oslobađajuća, to će dodatno oslabilo Bosnu i Hercegovinu, dok bi osuđujuća presuda označila korak prema uspostavljanju pravne države. Ministarica finansija entiteta RS, Zora Vidović, izjavila je da u slučaju oslobađajuće presude postoji plan za dalji razvoj entiteta, dok bi osuđujuća presuda pokrenula plan B. Čanak, međutim, smatra da bi za dugoročni opstanak Bosne trebalo razmotriti i radikalnije mjere, uključujući oduzimanje imovine Dodiku i njegovim povezanim osobama.
Također, Čanak je iznio stav da je Srbija pod vlašću politike koju vodi predsjednik Aleksandar Vučić, a koja po njemu negativno utječe na stabilnost Balkana. Smatra da je Vučić usmjeren na jačanje autoritarne vladavine, te da nema volje za suštinskim promjenama. Po njegovom mišljenju, ključ stabilnosti u regiji leži u federalizaciji Srbije, koja bi smanjila napetosti, posebno u vezi s Kosovom. On kritikuje inertnost Zapada prema Balkanu, koji nije pravovremeno reagirao na situaciju u Bosni i Hercegovini, te ističe da je Kosovo osamostaljenjem postiglo neizbježnu neovisnost zbog nepravde koju su prema njemu činile vlasti Srbije.
Čanak je također govorio o rastućem utjecaju desničarskih političkih snaga, koji se šire ne samo na Balkanu, već i u Europi. On ističe da u Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji postoje režimi koji podstiču fašizam i nacionalizam, te smatra da bi to moglo imati dugoročne negativne posljedice za globalnu politiku. Posvećujući se specifičnostima u Srbiji, Čanak je kritizirao i Vučića zbog nejasnih stavova u vezi s Kosovom i Crnom Gorom, te ocijenio da bi EU mogla postati jedina stabilna snaga u Europi, ali samo ako se uspije oduprijeti negativnim trendovima u svijetu.
Za kraj, Čanak je upozorio na moguće strane utjecaje, kao što je veza između Rusije i određenih političkih aktera u Srbiji. On tvrdi da su ruske službe infiltrirane u društveni život Srbije, što čini nemogućim stvaranje političkog pokreta koji bi istinski artikulirao želje građana. Prema njegovim riječima, trenutni protesti nisu dovoljno politički fokusirani, te se energija iz protesta brzo rasplinjuje ako nema jasnog političkog cilja. Ukoliko protesti ne postignu konkretne promjene, poput oslobađanja medija ili smjene vlasti u glavnim gradovima, postoji rizik da će se ovo nezadovoljstvo pretvoriti u još jednu propuštenu priliku za promjenu.
Nenad Čanak zaključuje da je trenutna situacija u Srbiji rezultat duboko ukorijenjenih političkih i društvenih problema. Korupcija, nepravda i bahatost vlasti uzrokovali su masovne proteste, a konsolidacija vlasti od strane Srpske napredne stranke, koja se postavila iznad institucija, izazvala je srdžbu građana. Iako trenutni protesti ne nose nužno promjene sistema, smanjeni strah među ljudima daje nadu za buduće političke promjene, ako se protesti politički artikuliraju. Međutim, društvena polarizacija i nesigurnost i dalje prijete budućnosti Srbije i Balkana.
U trenutnom političkom okruženju u Srbiji, mnoge frustracije građana ne mogu se ignorisati. Iako je narod na ulicama uglavnom okupljen zbog opšteg nezadovoljstva i korupcije, ujedno je jasno da proteste nije poveo politički lider sa jasnim planom, već je to bila spontanost koja je brzo prešla u revolt protiv sistema. Politička artikulacija koja je ranije postojala, kao u vreme 5. oktobra 2000. godine, sada je gotovo izbrisana. Danas je teško razaznati ko je zaista opozicija, jer su mnogi političari, bez obzira na naziv stranke, u suštini samo varijacija iste ideje – borbe za vlast i kontrolu, često s nejasnim stavovima prema ključnim pitanjima. Takav politički vakuum stvorio je prostor za društvene promene koje mogu biti neuredne i nekontrolisane. Građani su postali svesni da borba za demokratiju i slobodu ne zavisi samo od promena u politici, već od dubljih socijalnih i ekonomskih promena koje bi trebale stvoriti uslove za bolji život. Pitanje je koliko će oni koji se sada protive vlasti, nakon što dođe do političkih promena, biti spremni da preuzmu odgovornost za stvaranje novog sistema.
S druge strane, činjenica da veliki deo građana više ne veruje u političke stranke i njihove predstavnike postavlja ozbiljno pitanje o budućnosti Srbije. Ako protesti ne dovedu do prosvetljenih političkih lidera koji će ponuditi konkretne odgovore na pitanja koja tište građane, Srbija bi mogla da zaglavi u političkom stasisu koji neće doneti nikakve promene. U ovoj situaciji, ideje o decentralizaciji i federalizaciji koje su ranije predložene i razmatrane dobijaju novu važnost. Srbija bi mogla da nauči iz istorijskih grešaka i pokuša da izgradi sistem u kojem bi različite regije imale veću autonomiju, što bi moglo doprineti stabilnosti u zemlji i mogućnosti veće političke participacije. Na kraju, ako protesti ostanu bez konkretne političke artikulacije, neće samo biti neuspešni u smislu smene vlasti, već će značiti da Srbija nije u stanju da odgovori na savremene izazove u jednom globalizovanom svetu.
