Nije teško primijetiti da je na ulicama Sarajeva sve veći broj migranata. Najčešće se mogu sresti na prometnim rasksnicama, dok prodaju maramice ili dekoracije za automobile. Mogu se sresti i ispred prodajnih centara ili pekara. Ali, život ovih ljudi, mahom iz Pakistana, Maroka, Alžira, Sirije prije nekoliko mjeseci nije bio isti, navike prosjačenja nisu donijeli iz svojih zemalja. Iz rodnog mjesta su, tvrde, pobjegli, jer su mislili da je tamo negdje drugačije, bolje. Pobjeli su od rata, siromaštva i gladi. Došli su u Sarajevo, u BiH.
Dok država već dvije godine pokušava riješiti krizu, migranti u Sarajevu pronalaze načine za preživjeti. Abdeni je inžinjer fizike iz Maroka, odnosno migrant u Bosni i Hercegovini koji prodaje maramice da bi preživio. Kaže da se srami svog života danas i da ne želi da njegovi roditelji vide u kakvim uslovima boravi ovdje. Zbog toga i krije lice.
“Ne znam šta bih bez ljudi ovdje. Ja kupim ove maramice i prodajem. Ne prilazim ljudima, ne tjeram ih da kupe, samo stojim sa maramicama u ruci. Ali ljudi ovdje mi daju novac, a ne žele uzeti maramice. Samo žele pomoći. Jedan čovjek mi je tek tako kupio cipele, skupe cipele. Hvala mu na tome. Ljudi ovdje sve ovo čine bar malo lakšim”, priča Abdeni, Maroko.
Kaže da ne želi smetati ljudima, ali da nema izbora. Vrijeđa ga kad ga smatraju kriminalcem.
“Nikad u životu nisam ni od koga ništa uzeo. Stidim se. Ne želim ovo, ali šta da radim? Moja porodica je daleko, ne mogu mi poslati novac”, priča migrant.
Nekoliko puta je pokušao doći do zemalja Evropske Unije, ali kao i većina migranata, zaustavljen je na granici sa Hrvatskom.
“Uhvate nas, pa nas tuku. Onda nam uzmu stvari, ruksake, odjeću, mobitel, novac, dokumente. Bez ičega, bez dostojanstva, bez ponosa, vrate nas u Bosnu i Hercegovinu”, dodaje Abdeni.
Nada se da će jednog dana, u nekoj zemlji, gdje ima prostora i za snove drugačijih, djeci predavati fiziku i sa bolom u srcu i na licu, prisjećati se migrantskih dana u Bosni i Hercegovini.
A teški dani su i za dvadesetogodišnjeg Omara, iz Pakistana. Zatekli smo ga sa drugom na ručku. U decembru, na travi, na Željezničkoj stanici. Jede ono što je sam kupio, također prodavajući maramice.
“Nemam budućnost. Nemam ni sreću. Samo me loša sreća prati. Nemam nikakvu školu, nisam obrazovan, nemam posao, nemam novac, nemam lijepu odjeću, gdje god dođem – otjeraju me. Kakav je ovo život”, pita se Omar, Pakistan.
Bio je u Albaniji i Crnoj Gori. Kaže da je proživio pakao, od Bosne i Hercegovine je više očekivao, jer je kaže musliman, a ovdje živi mnogo muslimana, mislio je da će mu pomoći.
“Ali nisu. Dođem u hostel, kažu mi – ti si migrant, odlazi. Odem na autobusku stanicu, u park, u trgovinu, otjeraju me. Nigdje nisam dobrodošao. Izvinjavam se jer mi nije lijepo u vašoj državi”, ističe on.
Ipak, građani glavnog grada solidarni sa migrantima.
Anketa:
“Ljudi su ljudi, nisu oni krivi”.
“Nisu ljudi pobjegli od dobra, sigurno”.
“Sve najbolje, i mi smo nekad bili imigranti”.
Nekada i nije tako davno. Migranti žele prihvatanje da su među nama ljudi, koji su nekoć imali želje, planove, snove i ambicije. Danas imaju želju da sve ovo uskoro bude samo sjećanje na bolno jučer. svjetlo-dunjaluka.com
