U svjetlu sve većih tenzija na Bliskom istoku, reakcija Irana na prijetnje koje je iznio američki predsjednik Donald Trump izazvala je veliku pažnju međunarodne javnosti. Naime, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi jasno je poručio da Sjedinjene Američke Države nemaju pravo da određuju pravac iranske vanjske politike, oštro odbacujući ultimatume i pozive Washingtona da se prekine podrška jemenskim pobunjenicima, poznatijim kao Huti.
Prema Araghchijevim riječima, SAD ne posjeduju “ovlasti da naređuju Teheranu kako treba voditi svoju vanjsku politiku”. On je naglasio da su iranski odnosi sa savezničkim grupama, uključujući i jemenske Hute, stvar suverenih odluka koje nijedna strana sila ne može nametati. Pored toga, Araghchi je pozvao američku administraciju da hitno obustavi napade na jemensko stanovništvo, ističući da civilne žrtve ne smiju biti sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva.
Ova izjava dolazi nakon što je američki predsjednik Trump izdao naređenje za masovne vojne napade na položaje koje drže Huti. Tokom noći, američke snage su izvele čak 40 zračnih napada na različite ciljeve u Jemenu, pri čemu je stradalo više od trideset ljudi. Prema podacima koje su prenijeli lokalni izvori pod upravom Huta, broj ubijenih raste, a veliki je i broj ranjenih.
Posebno tragičan bio je napad na okrug Kahza, gdje su američki avioni pogodili dvije stambene zgrade, ostavivši najmanje 15 mrtvih civila. Pored poginulih, više desetina ljudi je ranjeno, uključujući i djecu. Glasnogovornik Ministarstva zdravlja koje kontrolišu Huti, Anees al-Asbahi, naveo je da je ukupno stradalo 31 osoba, dok je broj povrijeđenih premašio 100 ljudi.
Treba napomenuti da su napadi pokrenuti kao odgovor na aktivnosti Huta u Crvenom moru, gdje je ova grupa, podržana Iranom, više puta izvršila napade na međunarodne trgovačke brodove. Prema američkom stavu, ovakvi napadi ugrožavaju slobodnu trgovinu i sigurnost pomorskih puteva, te Washington smatra da je potrebno vojno reagovati kako bi zaštitio svoje interese i interese saveznika.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da Huti, uz podršku Teherana, već duže vrijeme otvoreno pružaju podršku palestinskoj militantnoj grupi Hamas, koja je također uključena u sukobe s Izraelom. Od početka konflikta u Pojasu Gaze krajem 2023. godine, Huti su više puta napadali Izrael i međunarodne brodove kao znak solidarnosti sa palestinskim narodom.
Važno je izdvojiti nekoliko ključnih stavova iranske strane koje se mogu sumirati kroz sljedeće tačke:
- Iran neće dozvoliti da mu strane sile, naročito SAD, diktiraju vanjsku politiku.
- Podrška Hutima i drugim savezničkim grupama ostaje dio iranske strategije, bez obzira na prijetnje i vojne akcije.
- Teheran zahtijeva da se prekinu američki napadi na Jemen, smatrajući ih agresijom koja ugrožava nevine civile.
S druge strane, američka administracija, predvođena Trumpom, jasno stavlja do znanja da neće tolerisati napade na svoje interese u regiji. Njihova poruka Iranu jeste da će svi budući napadi Huta biti tretirani kao direktna odgovornost Teherana, uz obećanje da će posljedice biti ozbiljne.
Ovakva eskalacija naglašava krhkost trenutnog sigurnosnog balansa u regiji. Sa sve većim brojem civilnih žrtava i pojačanom vojnom aktivnošću, postoji realna bojazan da bi sukobi mogli prerasti u širi regionalni konflikt, s potencijalnim učešćem više država i aktera.
Za kraj, ostaje otvoreno pitanje hoće li diplomacija uspjeti pronaći način da umiri situaciju ili ćemo svjedočiti daljoj spirali nasilja, čije posljedice najviše pogađaju upravo obične građane Jemena i šireg Bliskog istoka. S obzirom na dosadašnje čvrste stavove obje strane, izvjesno je da predstoje napeti dani puni neizvjesnosti.
Ako sagledamo trenutni razvoj događaja, jasno je da se situacija kreće u smjeru daljnjeg zaoštravanja odnosa između Teherana i Washingtona. Međutim, brojni međunarodni analitičari smatraju da bi nastavak ove konfrontacije mogao imati nesagledive posljedice ne samo za Bliski istok, već i za globalnu stabilnost. Zbog toga se sve češće poziva na angažman međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih nacija, koje bi mogle posredovati u uspostavljanju dijaloga između sukobljenih strana. Bez otvorenih kanala komunikacije i diplomatskih napora, mogućnost deeskalacije sukoba postaje sve manja, dok cijenu nastavka nasilja i političke tvrdoglavosti najviše plaćaju civili koji su zarobljeni između interesa velikih sila.
