ČOVJEK JE JOŠ OD DAVNINA KORISTIO MED U LIJEČENJU RAZNIH BOLESTI
Upotrebljivali su ga drevni Egipćani, Grci, Rimljani, Kinezi i Indijci.
Najljepši opis meda nalazimo u uzvišenom ajetu:
“Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno.” (En-Nahl, 68, 69).
U knjizi: Medicina u Kur’anu i Sunnetu Muveffiquddina El-Bagdadija se kaže:
“Božiji Poslanik a.s. je svakog dana imao običaj da pije kriglu meda pomiješanog sa vodom. Ovo je fascinantan primjer čuvanja zdravlja”.[1]
Božiji Poslanik a. s. nam preporučuje: “Preporučujem vam dva lijeka: med i Kur’an”.[2]
U narodu je rašireno vjerovanje da uzgajivači pčela žive duže i zdravije od ostalih.
Historičari bilježe da je Pitagora koji je izrekao poznatu, istoimenu teoremu, živio više od devedeset godina. Njegova ishrana se sastojala od hljeba i meda. Epolonios je živio više od stotinu godina, hraneći se također hljebom i medom.
Nije čudo što je utemeljitelj medicine, Hipokrat, koji je živio više od 108 godina, svakodnevno jeo med. Prirodni med je bio veoma draga hrana grčkom pjesniku Enakrijonu, koji je živio više od 115 godina.
Na proslavi stotog rođendana Julija Romelija, Julije Cezar ga upita u čemu je tajna njegovog jakog tjelesnog i mentalnog zdravosti u tom poznom dobu. On reče: “Med iznutra, a ulje spolja”.
Veoma je teško potvrditi raširenu tezu: “Med produžava život”. Doktor Kroft u svojoj knjizi Honey & Health kaže: “Ako bismo htjeli da napravimo istraživanje na ljudima kako bismo odgovorili na ovo pitanje, bilo bi nam potrebno nekoliko generacija da naučno potvrdimo ovo istraživanje, a to je nemoguće”.
Međutim, postoji nekoliko naučnih studija sa medom koje su izvedene posljednjih godina. Studija koju je pokrenuo britanski medicinski časopis B.M.J. pokazala je da se djeca koja boluju od proljeva veoma brzo oslobađaju tih tegoba uz pomoć meda.
Prema istraživanju koje je sproveo jedan britanski časopis o hirurgiji 1988. godine o upotrebi meda na inficiranim ranama i čirevima na koje antibiotici ne djeluju, med se pokazao kao potpuno djelotvoran lijek.
Australski medicinski časopis Aust – N – Z – J – Obstet – Gynecol je u novembru 1992. objavio studiju australskih istraživača u kojoj je med korišten kao lijek kod 15 bolesnica kojima su se rane otvorile nakon porođaja carskim rezom.
Ovi istraživači su uočili da je nanošenje meda na otvorene rane bilo djelotvorno i prijatno za bolesnice. Nije bilo potrebe za ponovnim šivenjem tih rana i podvrgavanje novim operacijama.[3]
Časopis Surgery je 1993. godine objavio studio koju je sproveo dr. Efen. On je liječio dvadeset bolesnika od gangrene zvane “Fournier’s Gangrene” uz pomoć meda i uzimanje antibiotika oralnim putem.
Druga, istovjetna grupa liječena je tradicionalnim metodama. Istraživači su uočili da stavljanje meda na gangrenu pokazuje očitu prednost nad tradicionalnim liječenjem. Bolesnici su očito mnogo bolje reagovali na med, nego na stari način liječenja.
Poznati britanski časopis Lancet je 1993. g. objavio članak u kojem su navedene prednosti meda u liječenju rana i čireva, te kod njege transplantirane (presađene) kože kod bolesnika.[4]
Američki časopis Infection 1992. godine objavljuje studiju o uticaju meda na bakterije koje uzrokuju zapaljenja na ranama poslije operacije. Pokazalo se da prirodni med uspijeva prigušiti rast većine bakterija i gljiva uslijed kojih se javljaju zapaljenja na tim ranama. Izuzetak su bakterije Pseudomona i Clostridium. Izvršena je usporedba između prirodnog meda i koncetrovanog šećernog rastvora koji ima iste hemijske sastojke kao i med. Međutim, taj rastvor nije uspio utjecati ni na jednu vrstu bakterija niti gljiva.
Istražitelji su zaključili da je med idealan lijek u povezivanju (dressing) inficiranih rana nakon hirurških zahvata.[5]
Postoji još jedna studija koja je objavljena u skandinavskom časopisu za bolesti varenja. U njoj su naučnici sproveli studiju na miševima ispitujući uticaj meda na zaštitu želuca od zapaljenja usljed stalne konzumacije alkohola.
Studija je dala veoma pozitivne rezultate. Istraživači su predložili da se slične studije sprovedu i na čovjeku.[6]
Istražitelji su sproveli studiju o uticaju prirodnog meda na bakteriju “Helicobacter Pylori” koja uzrokuje zapaljenje želuca. Pokazalo se da davanje rastvora meda od 20 % doprinosi suzbijanju bakterije u labaratorijskim uslovima.[7]
U Novom Zelandu je izašla studija o tome kakav uticaj na bakterije ima najbolji novozelandski neobrani med.[8] Najbolje rezultate je dao “Manuka” med.[9]
Nema sumnje da je prirodni med bolji od vještačkog. Međutim, posebno bismo istakli med akacije (bagrema), koji ima velike koristi, uz Allahovu pomoć.
Mnogo je studija koje se sprovode širom svijeta i koje potvrđuju neke pozitivne osobine meda koje su dosad otkrivene.
Profesor Kroft u knjizi Honey & Health kaže: “Konzumiranje čistog meda, u najboljem slučaju, može da dovede do izvanrednih rezultata. Ako neko tvrdi da on nema koristi, ne može se reći da trpi ikakvu štetu. Neznatan je broj jela koja postižu slične rezultate”.[10]
[1] Medicina u Kur’anu i Sunnetu, str. 135.
[2] Ibn Madže i Hakim u Sahihu. Hejsemi dodaje da je ovaj hadis vjerodostojan i da su mu prenosioci pouzdani.
[3] Aust – N – Z – J – obstet – Gyresl 1992/32: 381-4.
[4] Lancet 1993, 341: 756-7.
[5] Infection 1992, 20, 227-9.
[6] Scan-J-Gastro enterology 1991, 26 :281-8.
[7] Trop-Gastro enterology 1991,12:139-43.
[8] Kod nas je poznat med bez ognja koji se koristi kao lijek. Med sa ognjem nije ljekovit. – Prim. red.
[9] J.Pharm-Pharmacol 1991, 43: 817-22.
[10] Ko želi više saznati o koristima meda, neka potraži autorovu Mu’džiza (nadnaravnost) liječenja medom – činjenice i argumenti, u izdanju mektebe Suvadi iz Džidde i Dar El-Qalem iz Damaska.
Odlomak iz knjige ‘Islamom i medicinom do zdravog života’ Hassan Šemsi Baša.
Novo Pazar 2013. (peto izdanje) Prijevod Fahrudin Smailović; 268 str. tvrdi uvez.
Knjigu možete naručiti na kelimeh@gmail.com po cijeni 15KM
Akos.ba
