Duboka tragedija koja se nedavno dogodila u Babanovcima kod Prnjavora potresla je lokalnu zajednicu i ponovo otvorila bolno pitanje – šta se dešava kada institucije zakažu u zaštiti građana, čak i onda kada dobiju jasna upozorenja? U porodičnoj kući Didića, u kojoj su trojica braće – Adnan, Miralem i Mevludin – živjeli zajedno, desio se zločin koji je mogao biti spriječen, da je bilo volje i ozbiljnog odgovora nadležnih službi.
Prema svjedočenju Mevludina Didića, najstarijeg brata, tragediji je prethodilo višemjesečno, pa i višegodišnje pogoršavanje odnosa između braće. Adnan je sve češće ispoljavao agresivno ponašanje, naročito pod dejstvom alkohola. Upozoravao je policiju, pozivao, molio da reaguju i sklone Adnana iz kuće, ali – kako tvrdi – svaki put je dobijao isti odgovor: „To vam je porodični problem, riješite ga sami.“
Ta pasivnost sistema kulminirala je smrću. Kobnog dana, dok je Miralem ležao na krevetu, Adnan je, nakon cjelodnevnog opijanja, iskoristio trenutak i kuhinjskim nožem ga usmrtio. Taj čin nije bio iznenadan ispad, već – kako porodica i komšije svjedoče – rezultat nagomilanih tenzija i zanemarenih prijetnji.
U trenutku zločina Mevludin nije bio kod kuće. Bio je u gradu, kada je primio poziv od sestre koja živi u blizini, obavještavajući ga o užasu koji se desio. Komšije su mu naknadno ispričale da je Adnan, nakon što je usmrtio brata, lutao selom i raspitivao se za Mevludina – što kod njega budi sumnju da je možda i on bio sljedeća meta.
Mevludin, još uvijek vidno potresen, ističe nekoliko ključnih činjenica koje ukazuju na sistemsku grešku:
-
Adnan je bio agresivan pod uticajem alkohola i često je prijetio Miralemu;
-
Miralem nikada nije uzvraćao, bio je miran, povučen i izbjegavao konflikte;
-
Policija je bila obaviještena više puta, ali osim jedne posjete, nije bilo konkretne reakcije;
-
Komšije su izbjegavale kontakt s Adnanom, svjesni da je stanje iz dana u dan postajalo opasnije.
„Zvao sam ih, molio ih, više puta. Da su reagovali – možda bi danas obojica moja brata bila živa i slobodna. Sad je jedan mrtav, drugi u zatvoru, a ja sam ostao sam s gorčinom i bijesom,“ govori Mevludin kroz suze i ogorčenje.
Ova porodična tragedija otvara niz važnih pitanja koja ne smiju ostati bez odgovora. Prije svega, koliko ozbiljno institucije shvataju prijave nasilja u porodici? Kada im neko jasno kaže: „Moj brat prijeti da će ubiti drugog brata“, šta je to što ih sprječava da djeluju preventivno?
Neadekvatno postupanje policije, prema Mevludinu, direktno je doprinijelo smrti njegovog brata. Njegovo svjedočenje je i apel i optužba – upućen nadležnim organima, ali i društvu u cjelini:
-
Institucije ne smiju ignorisati porodične prijetnje kao privatne probleme.
-
Građani imaju pravo na zaštitu, čak i kada nasilje dolazi iznutra, iz njihove porodice.
-
Nasilje se ne rješava ignorisanjem, već pravovremenom i odlučnom reakcijom.
-
Svaka prijetnja mora biti dokumentovana i istražena, bez olakih zaključaka o „porodičnim stvarima“.
Porodične tragedije poput ove nisu izolovani incidenti – one su upozorenje na duboke sistemske propuste. Kada institucije ne reaguju, pojedinci postaju žrtve, a porodice bivaju zauvijek razorene prenosi pressmediabih
Na kraju, ostaje samo bol i tišina. Mevludin sada gleda na praznu kuću koju je nekada dijelio s dvojicom braće – jedan više ne postoji, drugi je iza rešetaka. I sve to, vjeruje, moglo je biti spriječeno da je neko samo poslušao njegove pozive u pomoć.
