Šejh Abas Betavi, n jednom od druženja sa omladinom, ispričao je slučaj koji se desio njegovom prijatelju a koji je od učenih ljudi, u tavafu pored Kabe …
Njegov prijatelj ispričao je šejhu Abasu sljedeće: “Dok smo tavafali oko Ka’be (kružili, tavaf činili), primijetio sam djevojku, kako priča na mobitel. Pričala je povišenim glasom, smijala se, okrečala lijevo, desno. Dok se tako ponašala, neki momci u tavafu su oko nje kružili, jer se ponašala izazovno a možda je sa nekim od njih i razgovarala u tavafu.
Kad sam vidio kako se ponaša nepristojno u tavafu, htio sam je samo posavjetovati, jer je privlačila na sebe pažnju, posebno omladine. Nisam htio odmah, nego sam sačekao da bude zadnji krug (sedmi). Pošto je vidjela da joj prilazim i hoću da joj se obratim, iznenada se proderala na mene riječima: “Šta hočeš ti, šta trebaš?!“ Rekao sam joj tihim glasom, kao svom djetetu: “Djevojko, boj se Allaha, boj se Allaha, pripazi na svoje ponašanje, ti se nalaziš u Allahovoj kući (Bejtullah), vidiš da svojim ponašanjem privlačiš na sebe pažnju, ovi mladići kruže oko tebe (nabacivaju joj se). Boj se Allaha, ovog trenutka ti može doći Melek smrti i u takvom stanju uzeti tvoju dušu, šta radiš to od sebe!“
Nakon što ga je saslušala, oštro mu odgovori: “Slušaj, šta je tebe to briga, a što se tiče tog Meleka smrti, reci mu neka me čeka na izlazu broj devet !“(jedan od izlaza/vrata u Haremu, jer svaki izlaz/ulaz, odnosno vrata, imaju svoj broj zbog lakše orijentacije) Kad sam čuo njene riječi, samo sam izustio riječi: “Gospodaru, ja sam upozrio i dostavio, budi mi Svjedok.“
Od mene je otišla i uputila se prema izlazu broj devet. Samo što sam se okrenuo, narod je užurbanim korakom išao prema tom pravcu. Vidio sam da se nešto dešava, otišao sam tamo i imao sam šta vidjeti, na izlaznim stepenicama, ležala je prekrivena svojom abaijom djevojka koje se svađala sa mnom u tavafu. Bila je mrtva na onom mjestu za koje je rekla da je sačeka Melek smrti. SubhanAllah! Usudila se da izazove Gospodara Nebesa i Zemlje, Gospodara Arša Veličanstvenog, ona, jadno stvorenje, svojom plitkom pameći i svojom ohološću, usudila se na takvo nešto. Rekao je Muhammed b. Alijj: “Nije oholost ušla u čovjekovo srce, a da mu nije u istoj mjeri smanjila njegov razum.” (Sijer ealamin-nubela, 4/408)
Izvor: Dnevni podsjetnik
