Situacija na političkoj sceni Srbije posljednjih sedmica privlači pažnju ne samo domaće javnosti, već i međunarodnih aktera. Nedavni događaji, uključujući posjetu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Briselu, kao i masovne demonstracije koje potresaju zemlju, otvaraju pitanje stabilnosti vlasti, odnosa sa Evropskom unijom, ali i unutrašnjeg raspoloženja građana.
Vučić je svoju nedavnu posjetu EU iskoristio da potvrdi svoju proklamovanu orijentaciju ka evropskim integracijama. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos sastanak sa srpskim predsjednikom ocijenila je kao konstruktivan, ponavljajući očekivanja Brisela da Srbija pokaže jasan kurs ka Uniji, što uključuje i razvoj nezavisnih medija i snažnog civilnog društva. Međutim, paradoks ove “konstruktivnosti” postaje očit kada se sagleda realnost u Srbiji – u isto vrijeme kada Vučić u Briselu priča o evropskim vrijednostima, u zemlji se bilježe napadi na mirne demonstrante, korištenje zvučnog oružja protiv građana i prisustvo batinaša.
Lider opozicione Stranke slobode i pravde, Dragan Đilas, iskoristio je priliku da uputi otvoreno pismo komesarki Kos, podsjećajući na Vučićeve represivne metode, te optužujući ga da je zloupotrijebio silu nad sopstvenim narodom. Ove optužbe dodatno su produbile jaz između Vučićevih izjava u Briselu i njegovih poteza u Beogradu.
Prema riječima profesora Ivana Videnovića sa Beogradskog univerziteta, Vučić ima razloga za zadovoljstvo zbog toplog prijema na Zapadu. Naime, Evropa očigledno toleriše Vučićevu politiku balansiranja između Moskve i Brisela, uz prividnu predanost evropskim integracijama. Ipak, liberalni građani Srbije očekivali su jasnije poruke iz Brisela – poruke koje bi istakle neprihvatljivost kršenja ljudskih prava i sloboda. Nažalost, takvih upozorenja nije bilo.
U razmatranju mogućih razloga za ovu toleranciju, mediji sve više nagađaju da je Vučić u Briselu razgovarao i o Miloradu Dodiku, lideru Republike Srpske. Videnović, međutim, smatra da Dodik nije Vučićeva ključna karta, jer predsjednik Srbije nema presudan uticaj na njega. Umjesto toga, eventualna pomoć Vučića Evropi ogleda se u tome da umiri domaće reakcije u slučaju Dodikovog hapšenja. Građani Srbije, opterećeni sopstvenim problemima, sve manje obraćaju pažnju na Dodikove avanture, a opozicija u Bosni i Hercegovini takođe ne pokazuje pretjerano zanimanje za njegovu političku sudbinu.
Za EU je Dodikova retorika i destabilizacija Bosne i Hercegovine ozbiljna prijetnja, posebno ako bi sukob između entiteta eskalirao u širu krizu. Videnović vjeruje da je Vučić, tokom svojih sastanaka u NATO-u i Briselu, dao garancije da će potencijalni nemiri ostati ograničeni na BiH, što je Zapad očigledno prihvatio.
U kontekstu evropske bezbjednosti, Srbija igra važnu ulogu. Iako formalno nije članica NATO-a, njen sistem odbrane je usklađen sa zapadnim standardima, čineći je ključnom karikom u regionalnom sigurnosnom lancu. Upravo iz tog razloga, EU Vučića tretira kao strateškog partnera, uprkos njegovim ideološkim vezama sa Rusijom.
Analize pokazuju da bi promjene u globalnim odnosima, posebno ukoliko Donald Trump dođe na vlast, mogle dodatno komplikovati situaciju. Postoji bojazan da bi Srbija, zajedno sa zemljama poput Slovačke, Mađarske ili Moldavije, mogla postati dio nove “sovjetske zone”. Evropska unija je svjesna tih prijetnji i zato, radi očuvanja stabilnosti, često prelazi preko Vučićevih autokratskih tendencija.
Ipak, profesor Videnović ističe da duboka politička kriza u Srbiji može ozbiljno uticati na Vučićev položaj. Srpska napredna stranka (SNS) već gubi na snazi, naročito nakon tragedije u Novom Sadu krajem prošle godine. Opozicija jača, a građani sve češće izražavaju nezadovoljstvo lokalnim liderima SNS-a, što će dugoročno ugroziti Vučićevu sposobnost da drži stranku pod kontrolom.
Na pitanje koliko prosječan građanin Srbije danas vjeruje podršci EU, odgovor je sve očigledniji – vrlo malo. Učesnici protesta svjesni su da Brisel, uprkos Vučićevoj autokratiji, nastavlja sarađivati s njim iz vlastitih interesa. Liberalna javnost u Srbiji sve više shvata da je borba za demokratiju prepuštena njima samima, bez pomoći izvana. Autoritarizam, koji je nekad bio izuzetak, postao je dominantan model vladavine.
Protesti u Srbiji dobili su snažan zamah, s jasnim zahtjevima za vladavinom prava, slobodom medija i borbom protiv korupcije. Ipak, među demonstrantima povremeno se pojavljuju ekstremni elementi, poput transparenata s likovima ratnih zločinaca, što je opasnost koju organizatori moraju ozbiljno suzbiti. Pozitivna strana protesta je u sve većem povezivanju građana iz različitih dijelova Srbije, čime se formira nova, politički osviještena nacija.
Pred Vučićem stoji izazov opstanka vlasti. Iako je nakon masovnih protesta izjavio da je zadovoljan, činjenica da studenti nisu jasno artikulisali svoj politički zahtjev možda mu daje razlog za olakšanje. Međutim, profesor Videnović smatra da će se ova energija morati usmjeriti prema konkretnim političkim koracima – bilo kroz izlazak na izbore, bilo kroz podršku prelaznoj vlasti koja bi omogućila normalizaciju demokratskog sistema.
Bez obzira na dalji tok protesta, jasno je da nasilje režima, koje je eskaliralo 15. marta, predstavlja prekretnicu. Čak i političari poput Ivice Dačića, poznati po oportunizmu, polako distanciraju sebe od sve rigidnijeg režima. To može biti znak da je Vučićeva politička moć na silaznoj putanji. Koliko brzo će taj proces ići i kakav će biti konačni ishod – ostaje da se vidi. Jedno je sigurno: građani Srbije više ne čekaju da Brisel riješi njihove probleme, već preuzimaju sudbinu u svoje ruke.
