Dragi prijatelju ratni,
Mislio sam da nikada neću imati potrebu za ovim pismom. Otišao si, preselio, mirno i samozatajno kakav si i bio. Prije toga, rekao si mi kako je život dug, da te umorio, da takav nisi očekivao. Nisi se bojao smrti, naprotiv, iz tog našeg zadnjeg razgovora činilo mi se da priželjkuješ što prije smirivanje izvan ovoga svijeta i njegovih nevolja i izazova.
Šta je Božja volja
Nažalost, nisu te otpravili onako kako si ti živio, bilo je mnogo pompe i propagande u tome. Želio si smrt koja je nastavak života, a ne radikalan i neočekivan događaj, želio si mirno uplovljavanje u smiraj. Nisi mogao o tome odlučivati, oni koji su odlučivali nisu o tome vodili računa. Odvojili su te od tvojih prijatelja i drugova, i onih s kojima si robijao i od onih s kojima si dijelio užase rata. Nama, tvojim ratnim drugovima iz Predsjedništva, nisu dali ni prići, kao da si svoju borbu za državu vodio sam, usamljeno i bez ikoga. Osamili su te i izolirali.
Piše: Prof. dr. Ivo Komšić za portal Radiosarajevo.ba
Tvoji sljedbenici i nasljednici nastavili su održavati tvoj život i poslije smrti, dajući mu sadržaje koje su oni htjeli. To donekle razumijem jer im je to davalo sigurnost, blizinu jednog života koji je imao i cilj i sadržaj, bez obzira da li je netko s tobom to dijelio ili ne. Oni, međutim, time pokazuju da nemaju svoje ciljeve, da nemaju vizije i tvoj život osiromašuju spuštajući ga u svoju prazninu, u svoje duhovno siromaštvo.
Pišem ti ovo jer znam da ti to ne bi prihvatio, da ne bi nikada dozvolio da se život u ovoj našoj Bosni, duhovni i politički, zaledi na tvojoj biografiji. Ti si uvijek istraživao i tragao, tražio si rješenja i praktična i teorijska, bez obzira da li je to netko podržavao ili ne. Nisam se ni sam slagao niti se slažem s nekim tvojim teorijskim ocjenama i analizama (na svijet smo gledali iz različitih diskursa), ali to su bila legitimna istraživanja i traganja.
Nisi se mirio s datostima i krutostima sistema, nisi se mirio s ograničavanjima. Zamišljao si i želio državu u kojoj čovjek može živjeti slobodno. Tvoji nasljednici to ne rade i kada dođu u ćorsokak uglavnom se zaklone iza tvog imena. Ti si vjerovao čak i u to da sve ljudsko nije Božja volja. Sjećaš li se kada sam došao kod tebe poslije ubojstva Ljubijankića. Tri dana si sjedio u kabinetu slomljen i ojađen, ništa nisi bio u stanju poduzeti, blokirala te tuga. Pitao sam te: ‘reci mi gdje počinje Božja volja?’. Odgovorio si kratko, nakon male stanke: “S vrha čovjekovih prstiju”.
Odlično, rekao sam ti, i ja tako mislim, iako nisam uvjereni vjernik kao ti. Bog je stvorio čovjeka i dao mu um i slobodu, dao mu odgovornost za sve što čini. Ne može se čovjek zaklanjati iza Božje volje. Ne možemo ničiju nasilnu smrt promatrati kao Božju volju, to je ljudsko djelo. Inače, Bog bi bio odgovoran za zlo u svijetu, za našu tragediju. Ne, ljudi su krivi za to, oni čine zlo, Bog s tim nema nikakve veze. On djeluje tek s vrha naših prstiju. U tome smo se složili i krenuli na posao koji je tražio od nas angažman svakog trena, svakog sata i dana.
E moj Alija, ovi tvoji sljedbenici nisu ni to od tebe naučili. Oni svoje nečinjenje i skučenu svijest pravdaju Božjom voljom, Bog im je samo izgovor: sabur, sve je u Allahovim rukama. Da ne govorim o tome da nešto poduzimaju, da mijenjaju okolnosti koje uvijek postoje kao neka nužna ograničenja. Lakše im je utapati se u to i zaklanjati iza tih okolnosti. Zamisli što bi se desilo s našom zemljom da smo prihvatili okolnosti okupacije i agresije?
Grandiozno i nadnaravno
Moram ti reći, dragi Alija, da tvoji nasljednici listom bježe u tvoju sjenu čim se pojave poteškoće. Da bi ta sjena bila velika, da bi svi mogli stati pod nju, morali su izgraditi tvoj lik grandiozno i nadnaravno. Tako su odmah poslije tvoje smrti, u svakoj priči o tebi, počeli te titulirati neistinito, a znam te kao čovjeka koji je bio legalista i uvijek želio istinu. Promovirali su te u “prvog predsjednika BiH”, ili nešto blaže, u „prvog predsjednika Predsjedništva BiH“ – nisu mogli ići tako daleko pa negirati postojanje Predsjedništva Republike BiH kao kolektivnog organa.
Znamo i ti i ja da takva funkcija nije postojala, da je po našem Ustavu iz tog vremena postojala rotirajuća funkcija predsjedavajućeg, što će reći prvog među ostalima, a ne nikako iznad ostalih. Postojala je samo mogućnost da se u ratu ne vrši rotacija, i to je sve. Mislim da sam te dobro poznavao i da na ovakvo naknadno kršenje našeg Ustava nikada ne bi pristao. Uostalom bio si pravnik po struci i znao si što to znači, a u svom životu si iskusio što znači zloupotreba prava i Ustava.
Moj Alija, prijatelju ratni, nije tvoj status promijenjen u ratu, promijenjen je sada, u miru, naknadno. Tvoji nasljednici, porodični i politički, hoće reći da prije tebe kao “predsjednika BiH” naša država nije ni postojala, da je nastala s tobom i da oni imaju pravo na to nasljedstvo.
Zamisli, oni koji se zaklinju u višestoljetnu povijest BiH, s tvojim imenom brišu tu povijest. Žele, čak, neutralizirati i onaj najslavniji dio te povijesti koji je relativno svjež, njen zavnobihovski dio, valjda zbog toga što je on antifašistički. Oni hoće naknadno nas staviti na sramnu stranu povijesti, na gubitničku stranu. Znam dobro, razgovarali smo o tome često, a i javno si to iznosio, “da nije ovoga rata ja bih bio s vama socijaldemokratima, ovaj moj izbor nije moj, nametnut mi je, vaša ideja je optimalna za našu državu u budućnosti”.
U onoj tvojoj stisnutosti ratom i stalnim, svakodnevnim žrtvama, kada su tvoji sunarodnjaci ubijani samo zato što su muslimani, bilo je razumljivo tvoje opredjeljenje. Ali, mi smo se od rata odmakli 25 godina. Ovi tvoji nasljednici brišu ti sve iz biografije što im ne odgovara. Ako mi ne vjeruješ spusti svoj duh u muzej koji su ti napravili. Nisu ga nazvali muzejom ratnog Predsjedništva Republike BiH nego su mu dali tvoje ime.
Izolirali su te i osamili
U tom tvom muzeju potpuno su te izolirali i osamili, nema pored tebe niti jednog člana tadašnjeg Predsjedništva, tvojih ratnih drugova koji su zajedno s tobom branili našu zemlju od agresije. Istina, znao si se i sam osamiti u najtežim ratnim okolnostima, ali prisjeti se da si baš tada donosio pogrešne odluke (ne želim ti ih nabrajati, želim ti spokoj).
Nikada neću zaboraviti naš razgovor u avionu kada smo se vraćali kući nakon Washingtonskog sporazuma. Zamolio si sve da se malo odmaknu, da ostanemo sami u salonu aviona (bio je to predsjednički avion SAD-a). Pošto smo svi bili dobro raspoloženi, do razdraganosti, bila mi je čudna tvoja diskrecija. Tada si mi rekao, otprilike: “Ti si me vratio na Bosnu i Hercegovinu, bio sam digao ruke od nje, želim ti zahvaliti”.
Nisi htio da to čuju ostali, ali imao sam informaciju da si sazvao veliki krug ljudi u Sarajevu i ponovio im to s dodatkom: “To mu ne smijete nikada zaboraviti”.
Ja ti ovo ne pominjem što mi treba tvoja velika sjena već radi toga što tvoji nasljednici sve vraćaju nazad, kao da mi ništa nismo uradili, kao da nije bilo ni Washingtonskog ni Dejtonskog sporazuma (žele ih promijeniti nagore, da nam država bude još nefunkcionalnija i nedemokratskija). Ovo ti pismo i pišem najviše radi toga, ne da bi te uznemirio u tvome pokoju.
Ipak smo nešto uradili, nešto smo izborili za ovu našu državu. Nije beznačajno da svijet ne može preći lako preko njenog međunarodnog priznanja, njenog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Neki okvir smo sačuvali. Ti si bio razapet između nepravednog mira i okrutnog rata, izabrao si mir, ali legalizirao nepravdu.
Ja sam bio protiv, ne zato što sam bio za rat nego što sam bio protiv tako velike nepravde. Razumio sam te i pored svega, razumio sam tvoje razloge i nisam te zbog toga gledao kao neprijatelja države, nisam ti nikad prigovorio.
Razumio sam tvoju vjeru da će naredne generacije popravljati ono što je loše u tim rješenjima. Osim toga imali smo jedan veliki kapital u zalihi, pobijedili smo tzv. Herceg-Bosnu, ona je formalno pobrisana. Kao pravnik znaš da u pravnim stvarima forma nije formalna nego bitna.
Dugo nakon toga Haški sud nam je dao zapravo, ta paradžavna tvorevina sa svojim tvorcima presuđena je kao zločinačka tvorevina. Napominjem ti ovo jer ti to nisi dočekao a znam koliko te to peklo, koliko te taj rat oko nje bolio.
Zamisli, moj Alija, tvoj Bakir obnavlja Herceg-Bosnu
Sjećaš li se naših kava, u jedan sat popodne, kod tebe u kabinetu, kada si nastavio svoju funkciju u Predsjedništvu BiH, a ja otišao na moj fakultet. Uvijek si pitao dva pitanja: “Reci mi kakvo nam je stanje u državi i kakvo mi je stanje u stranci”. Kada sam ti odgovarao pitanjem: “Zar ti tvoji to ne govore?”, ti si nastavljao: “Čini mi se da me lažu, okružili su me ljudi koji ne propuštaju istinite informacije do mene”.
Često si se žalio: ova naša Bosna je puna budala, okružuju me ljudi koji žele moć a udaljuju mi moje prijatelje i suborce. Njima država nije na srcu.
To se, Alija, često dešava funkcionerima, okruže ih ulizice i špekulanti raznih vrsta. Ti si vjerovatno zbog toga držao svoga Bakira uz sebe, kome ćeš vjerovati nego sinu?
Moj Alija, jesi li ikada mogao pomisliti na kojoj strani će se naći tvoj Bakir? Znam koliko si volio svoju djecu, koliko ti je bilo važno da budu čestiti i da se pametno ponašaju, te da će ti ovo teško pasti. Znaš koliko smo truda uložili da neutraliziramo Herceg-Bosnu.
Obojica smo znali da je to strateški važno za rat protiv Karadžića i za neutralizaciju agresivnih politika iz Beograda i Zagreba. Obojica smo znali da se time prekida tragični „hrvatsko-muslimanski sukob“ u srednjoj Bosni i u dolini Neretve. Obojica smo znali da se prekidom tog sukoba zaustavlja nasilno iseljavanje i preseljavanje naroda, posebno Hrvata iz srednje Bosne.
Obojica smo znali da je to ključ opstanka naše države i držali se toga koliko je bilo moguće u tim okolnostima. Znam i to da si trpio kritike od svojih saradnika zbog toga.
Zamisli, moj Alija, danas tvoj Bakir obnavlja Herceg-Bosnu zajedno s Čovićem i stvara uvjete pod kojima će Hrvati srednje Bosne napustiti svoju zemlju! On sada poništava sve ono što smo slavili u avionu na povratku iz Washingtona. Znaš li ti da je broj Hrvata u cijeloj BiH pao ispod 300.000. Ti si mi govorio: “Što će nam Bosna i Hercegovina bez Hrvata, ona takva ne može opstati”.
Ne znam da li si ikada to govorio pred tvojim Bakirom, ali on se ponaša kao da to nikada nije čuo. Čak i da nije trebao bi to znati, to je najveća pouka iz povijesti BiH.
On ne razumije ili neće da razumije da hrvatsko pitanje u BiH nije Čovićevo i HDZ-eovo pitanje, to je i njegova briga jer je to državno pitanje broj jedan. Njemu izgleda smeta i ovaj beznačajni broj Hrvata u BiH inače ne bi Čoviću prihvatio obnovu Herceg-Bosne.
Čoviću ne treba ništa dati
On je sklopio savez s đavolom i to dobro sakrio i umotao kroz izmjene Izbornog zakona. Pravda se javno kako “Čoviću treba nešto dati”. (Ne znam da li uopće znaš tko je Čović, on se u naše vrijeme, dok smo krvarili za BiH, bavio ‘privatizacijom’ i trgovao državnom imovinom, promatrao rat iz neke mišje rupe, danas je nasljednik Mate Bobana, njegovih ideja).
Moj Alija, Čoviću ne treba ništa dati, on je uzeo sve što je mogao, treba se pobrinuti za Hrvate u BiH, posebno ove u srednjoj Bosni jer su oni vezivno tkivo naše zemlje. Ako Bakir ne zna zašto Čoviću treba novi Izborni zakon, zna Čović. On je to svojedobno rekao, u razgovoru s hrvatskim poslodavcima iz dijaspore, da je zaokružio treći entitet i samo mu nedostaju izmjene Izbornog zakona koje će sve to ovjeriti i institucionalizirati.
Tek čekaju da “riješe muslimansko pitanje”
Taj razgovor je objavljen na društvenim mrežama, bio je dostupan cjelokupnoj javnosti samo to izgleda Bakir nije pregledao, samo je njegova glava u pijesku.
Alija, treći entitet je obnova Herceg-Bosne. Bakir prelazi preko toga radi nekog fiktivnog mira u kući. On ne razumije da baš tada neće biti mira, da tek tada tvoj narod dolazi pod udar. Ni Čović ni Dodik neće odustati od pritiska na tvoj narod niti od podjele BiH. Ne stoje samo oni iza toga, to bi bila mala snaga, iza tog projekta stoje službeni Beograd i Zagreb, kao i u naše vrijeme.
Iza toga stoje isti oni iz međunarodne zajednice koji su bili protiv nas i u ratu. On se spetljao s najvećim evropskim konzervativcima i traži od njih rješenja za krizu za koju je i sam odgovoran, zajedno sa svojim partnerima u vlasti. A oni bi nas, kada bi mogli, pa ti to dobro znaš, popili u kapi vode. Bakir misli da će biti rahat bez Hrvata u nekom svom ataru i da će tako skinuti s vrata i Čovića i Dodika.
Grdno se vara jer tek tada se otvara prostor za ucjene i pritiske prema tvome narodu. Službeni Beograd i Zagreb, i njihovi međunarodni prijatelji, samo čekaju da ostanete sami da bi krenuli ponovno na konačno rješenje „muslimanskog pitanja“. Da tvoj Bakir ima imalo političke pameti, držao bi se nas, srednjobosanskih Hrvata, kao slijepac štapa.
Dragi moj prijatelju ratni, ovo ti pišem samo radi informacije, s nevjericom da se može nešto promijeniti. Tvoji nasljednici su te potpuno sahranili i napravili ti muzej. Znaju i oni da su muzeji samo za sjećanje.
