Izet Nanić, general Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj oslobodilačkog rata bio je komandant 505. viteške bužimske brigade 5. korpusa Armije RBiH.
Nakon 27 godina prvi put je objavljeno pismo koje je rahmetli Izet ostavio iza sebe, u jednom od svojih ratnih dnevnika.
Pismo je objavio njegov brat Nijaz piše Crna-Hronika.
Zašto sada, nakon 27 godina od pisanja ovog pisma i isto toliko od pogibije rahmetli Izeta, ovo pismo objavljujem javno?
Odgovor je jednostavan: SUDBINA.
ISTINA NAS OPLEMENJUJE I UČVRŠĆUJE NA ISPRAVNOM PUTU.
Neka, svako za sebe izvuče pouku iz ove ISTINE.
BEZ PODJELA!!!
Slijedi tekst Izetovog pisma:
Dana 4.6.95.g. primio sam koverat sa adresom: na ruke.
Iznenadio me je sadržaj akta meni upućenog.
Uvrijedio me je i ponizio do nogu.
Tog momenta izgubio sam snagu.
Načelniku štaba Kulauzoviću sam rekao da primi Načelnika štaba 5. Korupusa Selmanovića i k-danta 506. Miljkovića, koji su tog dana dolazili u brigadu i da odreguliše ostale zadatke u brigadi.
Otišao sam negdje da budem sam.
Nisam očekivao udarac s leđa, a još sam manje znao da toliko boli.
Odlučio sam, ne pripadam ovom krugu, nemam prijatelja u onom gdje sam se potajno nadao da imam. Nemam podršku.
Razmišljao sam, na jednoj strani sam bio „ja“, a na drugoj narod, država i borba.
Gospodine Atife Dudakoviću, k-dante 5. korpusa, generale znam da ljudi mogu biti pokvareni i zli ali ne i prema prijateljima.
Da sam samo ja u pitanju rekao bih vam da ste bezosjećajan i zao čovjek, da ste zlopamtilo, ali u pitanju je narod i država i to vam ne mogu reći, smoći ću snage, šutjeti i trpjeti i raditi u duhu naredbi.
Što je to zbog čega je sve zaboravljeno?
K-dante 5. korupsa, ja sam taj (uvažavajući vas i ostale) koji je kada je bilo najteže osvetljavao put pobjede i slobode, spašavao odbranu Spahića i Bihaća, poveo jedinice 5. korupsa u boj za Pećigrad, primio odgovornost odbrane i spašavanja već izgubljene Velike Kladuše, mnogo puta bio „uteg na vazi“ koji je donio pobjedu iz naizgled bezizlaznih i teških situacija koje smo više puta zajedno osjećali.
Tačno, u svemu tome bilo je i grešaka, ali one su kao što reče naš predsjednik gospodin Alija Izetbegović kao rupe u siru, samo što nažalost neko vidi samo te rupe.
Moram vam kazati da te greške nisu namjerne, a još manje zlonamjerne, naprotiv moja razmišljanja su bila usmjerena samo prema neprijatelju „četniku i izdajniku“, kako ga pobijediti i kako donijeti slobodu našem narodu, našoj državi R BiH.
Sada dio energije trošim na emocije i razmišljanja kome i zašto smetam, da li je ovo samo uvod u ono što se spema, da li moram da se pazim i „svojih“..
Da li je moje vrijeme prošlo?
Možda sam nepotreban?
Šta znači rečenica „Ja ću srediti Nanića“ ?
Zašto disciplinska mjera UKOR?
Mogu samo da Vam kažem, da Vam bude na čast.
Ja vama kao prijatelj izričem mjeru SRAM VAS BILO.
Nadam se da ćete je pravilno protumačiti i razumjeti.
Vašu naredbu br. 07/10-50 od 1.6.95. neću pravdati, tražim da istu stavite van snage.
Vaš ratni prijatelj
ZA SLOBODNU BiH Potpis: Izet Nanić
