Poučna priča
Jedne prilike učenjak je sa svojim učenikom prolazio pored polja na kome se vidio stariji čovjek kako kopa.
Čovjek je ostavio svoje stare cipele pored šumarka. Njegovo siromaštvo bilo je vidljivo i na odjeći i na cipelama.
Međutim, učenik nije o tome razmišljao, nego reče svome učitelju: “Hajde da sakrijemo njegove cipele i da iz prikrajka posmatramo kako će se ponašati i da se malo nasmijemo i razveselimo.”
Učitelj mu na to odgovori: “Sine, ti potičeš iz bogate porodice. Nije lijepo da se mi ismijavamo sa bilo kim, a kamo li sa siromašnim. Imam ja bolji prijedlog. Uzmi to novca što imaš u džepovima, a i ja ću i da natrpamo u njegove cipele!”
Učenik tako i uradi, a onda se sakriše da vide šta će se desiti kada čovjek dođe po svoje cipele.
Ubrzo je završio rad u polju i krenuo prema cipelama. Kada je obukao jednu cipelu, osjetio je da nešto ima u njoj, te misleći da je zemlja, okrenu cipelu a iz nje poispadaše novci. I iz druge isto tako.
Čovjek je kratko ostao zabezeknut. Okretao se oko sebe u nevjerici. Pade na sedždu i svim glasom povika:
“Ja Rabbi, Tebi hvala. Ti si Onaj koji zna da mi je supruga bolesna, a djeca gladna.”
Ostao je na sedždi neko vrijeme. Učitelj pogleda suzne oči svoga učenika i upita ga:
“Zašto plačeš?”
“Plačem – reče učenik, a nikada nisam bio sretniji. Naučio sam da sreću tražim u dijeljenju a ne u uzimanju.”
Učitelj reče: “Sinko, kada oprostiš, a možeš kazniti je sadaka. Kada ne ogovoriš, a možeš ogovoriti je sadaka. Kada sakriješ mahanu, a možeš da je otkriješ je sadaka. Kada nasmiješ, a možeš da rastužiš je sadaka. Dijeljenje ispunjava čovjeka srećom kao ništa drugo …
