Ja sam Amila, petomjesečna beba ubijena sa flašicom u rukama.

UBIŠE I MENE
Ja sam Amila iz Biljana kod Ključa. Udata sam i imam kćerku od pet mjeseci. Student sam druge godine doktorskog studija Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Oduvijek sam sanjala da budem doktor i da pomažem ljudima. Hm, sanjala sam…nisam ja ništa sanjala. Ubili su me prije nego što sam znala šta je san.
JA SAM AMILA DŽAFERAGIĆ – LEŠ BROJ 172. Odjeća na meni: dječja benkica, dječje gegice sive, pamučne duge gaće, štramplice bijele, pamučna pelena u rukama. Ja sam petomjesečna beba u čijem zapisniku stoji: LIKVIDIRANA PUCNJEM U GLAVU. Ubijena sam zajedno sa još 260 komšija i rođaka. Svi smo likvidirani u istom danu.
Moj babo Šemso je bespomoćno gledao iz šume kako nas odvode i ubijaju. On je jedini preživjeli muškarac u familiji. Znam da on se sigurno sjeća nas sa Fatihom. Teško mu pada što mora učiti Fatihu sedam puta. Toliko nas je iz familije ubijeno. Najteže mu bude kada se sjeti mene. Zamišlja mene…moje ruke kako pišu, crtaju, noge kako idu u školu. Zamišlja ali…realnost je drugačija. Sa mnom su ubijeni i mama i moj brat Almir. On je imao četiri godine. Mene je čika Amor Mašović našao u jami Lanište. Bila sam u majčinom zagrljaju…
Ja sam Amila, petomjesečna beba ubijena sa flašicom u rukama. Ja sam leš broj 172, ali ja sam i džennetska ptica. A šta ste vi koji ste me ubili? Gdje ćete vi završiti? Odgovore na ova pitanja dat će vam Allah Uzvišeni kada dođe vrijeme za to. On je jedini pravedan i svako će dobiti zasluženo.
Ja sam Amila dijete bez djetinjstva, ali džennetska ptica.
Allahu skrušeno Te molimo uvedi u džennet sve ubijene u Biljanima. Sastavi ih sve u džennetu sa najmilijima. A zlotvore kazni onako kako Tvoja pravda zahtijeva. Amin!