Gubitak djeteta u trudnoći zbog pobačaja ili mrtvorođenosti još je tabu tema u cijelom svijetu, povezana sa stigmom i sramom. Mnoge žene još ne dobijaju odgovarajuću skrb s poštovanjem kada im dijete umre tokom, ili nakon trudnoće. Tabu tema, nažalost, još je na našim prostorima. S ciljem podizanja svijesti i važnosti o razgovoru i komunikaciji željeli smo uraditi upravo ovu temu, te smo sagovornice pronašli u grupu „Ilmi batin“, koje su željele podijeliti svoje priče o najvećem gubitku. Heroine, kraljice, zaslužile su da se njihova imena nađu na ovim stranicama.
Amira Bešo: Sin je poginuo od granate s devet godina
Domaćica Amira Bešo iz Kruščica kod Viteza majka je kćerke i sina, dok joj je muž penzioner i bave se stočarstvom. Amira je podijelila svoju tužnu sudbinu o gubitku sina Muamera.
– Moj sin je pogino u ratu s tetićem. Imao je samo devet godina, a tetić 13. To se dogodilo iznad sela, kod hotela koji se zvao „Lovac“. Tu su se djeca dolazila igrati, jer je, navodno, bilo mjesto bezbjedno i bez snajpera, ne znajući niko od nas da su tu ostale aktivne granate koje naša vojska nije sklonila, i nigdje nije bilo naznačeno da je djeci zabranjen prilaz.
Djeca su se tu svaki dan igrala, do kobnog trenutka kad je eksplodirala granata u Muamerovim rukama.
– Moj muž je bio na liniji, i kad je došao je kući, samo me pitao koja obuća je bila na Muamerovim nogama. Sve mi je bilo jasno. Ja sam u tom trenutku razvijala pitu, koja mi je uvijek ostala u sjećanju. To jutro moj Muamer mi je pjevao ilahiju „…dženetlije putuju, svom se gostu raduju“.
Tada ga je posljednji put vidjela, i čula.
Kako nam je kazala, nikada nije potražila pomoć psihijatra ili psihologa.
– I danas bih je trebala potražiti, teško sam to sve prihvatila i uvijek mi teško. Vrijeme zaista ne liječi te najdublje rane.
azra.ba
