ŠTA PREDSTAVLJA KLANJE OVCE NA TEMELJIMA KUĆE
Ovdje se govori o teberruku klanjem ovce na temeljima nove kuće ili na temeljima bilo koje nove građevine poput džamije ili bilo koje druge ustanove.
Teberruk klanjem ovce na temeljima nove kuće ili nekom njenom stubu (ćošku) kako bi krv ušla u samo unutrašnjost i konstrukciju kuće ili, pak, na ćošku ploče prvog sprata kako bi se krv slila na temelje i tako postigao berićet kuće i njenih ukućana.
To se isto čini stavljanjem zlata ili srebra u temelje kuće, a sve ciljem berićeta same kuće i ukućana.
Ovaj oblik je veoma raširen i čak nema kuće a da nije zaklana ovca na njenim temeljima ili ćošku.
Ovakav običaj nije vezan samo za kuće nego i za džamije, zgrade, poslovne objekte.1
Spomenuti postupak je postao običaj među ljudima, koji su praktikuje čak i od strane nekih učenjaka. Dozvola ovakvog čina došla je i od fetvai emina u Bosni.
Propis teberruka klanjem ovce na temeljima nove kuće
Ovakav postupak nema osnove u islamu, jer se ne prenosi nijedan dokaz koji ukazuje na njegovu propisanost.
On predstavlja novotariju, jer je teberruk ibadet, a ibadeti se određuju Objavom, te stoga nije dozvoljeno činiti ibadete osim ono što je islamom potvrđeno, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli:
„Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“2
I kaže: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“3
Poslanik je potvrdio da je uvođenje novih stvari u vjeru novotarija i zabluda kada je kazao: „Najbolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je Poslanikova uputa, najgore stvari u vjeri su novotarije, a svaka novotarija vodi u zabludu.“ 4
Onaj ko kolje na temeljima kuće ili neke građevine suprotstavlja se drugom pravilu ispravnosti teberruka, to jest da kuransko-hadiski tekst ukazuje na postojanje berićeta u onome u čemu se on traži, a onaj ko čini teberruk u nečemu što nema uporište u vjerskom tekstu, čini širk u uzrocima, to jest mali širk, jer Uzvišeni nije klanje životinje na temeljima kuće učinio uzrokom njenog berićeta.
Svako ko kaže da je nešto uzrok nečemu, a to šerijatom nije potvrđeno, niti na osnovu iskustva, pridružio se Allahu u propisivanju uzroka, čineći nešto uzrokom što nije uzrok. To je, u stvari, širk u uzrocima, a on je vidi malog širka (koji je po težini veći od velikih grijeha, poput ubistva, pijenja alkohola, bluda…, op. Menhedž).
Ibn Usejmin veli: „Ono što nije potvrđeno kao uzrok sa šerijatske i materijalne strane nije dozvoljeno smatrati uzrokom. Onaj ko takvo nešto uradi čini nešto što je samo Allahova nadležnost i njegovo pravo i zbog toga čini vid širka Allahu, jer sa Njim sudjeluje u određivanju uzroka i onoga na šta oni djeluju.“5
Također veli: „Onaj ko tvrdi da nešto ima uticaj i da je uzrok nečemu, a Allah ga nije učinio uzrokom, ni šerijatskim ni prirodnim, čini vid širka Allahu. Primjer tome: učenje Fatihe je šerijatski uzrok za izliječenje, a konzumiranje laksativa je prirodni uzrok za olakšavanje stolice, i to se zna na osnovu iskustva.”6
Isto tako, stavljanje zlata ili srebra u temelje građevine nema nikakvog uticaja na berićet, jer taj uticaj nije potvrđen ni šerijatom ni iskustvom. To je novotarija, a predstavlja i rasipanje imetka što je svakako zabranjeno.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sagradio je džamiju Kuba, svoju džamiju i kuću, a i ashabi su u njegovo vrijeme, a i poslije njega, sagradili mnogo kuća i ni od koga od njih nije zabilježeno da je zaklao ovcu na temelju bilo koje građevine, što jasno ukazuje da se radi o novotariji u vjeri.
Zbog toga, muslimanima općenito, pa tako i muslimanima Bosne, obaveza je da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i zabranio, da rade ono što je radio i da ostave ono što je on ostavio.
Ibn Tejmijje veli: „Vjera se temelji na slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i usklađenosti naše prakse sa praksom koju nam je on naredio. Mi se trebamo povoditi za onim što je on radio i propisao i nama da radimo. Što se tiče djela koja nam on nije propisao, naredio, niti ih je radio, ona ne predstavljaju ibadete kojima se možemo približiti Allahu. Činiti takva djela kao vid približavanja Njemu samo je suprotstavljanje praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”7
Hasan Kafija Pruščak, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Nema puta osim Poslanikovog puta, nema istine osim istine koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao. Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem, formalno i suštinski. Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je prenio ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.”8
Iz knjige “Teberruk – vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog”,
Autor: mr. Jakub Alagić
Priprema: Menhedž
